Treba li nam turbo folk?, naziv je prve javne tribine koju je sa svojim učenicima na izbornoj nastavi iz sociologije organizirala profesorica Danijela Galić.
U prepunom amfiteatru Gimnazije fra Dominika Mandića nazočni su, vjerujem, mogli čuti pregršt zanimljivih informacija i naučiti dosta o tome sveprisutnom fenomenu tipičnom za tzv, instant naraštaj, kako ih je nazvao jedan od sudionika razgovora.
Uz voditelja razgovora Nikolu Franu Zovku, sudjelovali su: Lara Rezić, Luka Slišković, Mate Kožul, Marin Marić, Tihomir Kraljević i Marino Kožul.
Svi nazočni mogli su se uvjeriti kako su se sudionici rasprave vrlo ozbiljno pripremili za nju. I ozbiljno ‘nabrijali’ na temu: Je li turbo folk pogled na svijet, političko uvjerenje ili način života? Mogu li njegovi protagonisti toliko utjecati na nas da zaboravimo tko smo i koje su nam prave vrijednosti? Mogu li nam biti uzori u bilo čemu? Kako se i kad turbo folk s gradskih periferija i neuglednih straćara preselio u središta , tamo gdje se zabavljaju oni koje uvjetno možemo nazvati današnjom elitom?
Koliko su ozbiljno ovoj temi pristupili širokobriješki gimnazijalci vidjelo se po količini pripremljenog materijala i informacijama kojim su raspolagali. Citirao se crnogorski glazbenik Rambo Amadeus koji je i autor spomenutog naziva, te njegova definicija: „ Turbofolk nije samo muzika.
Turbofolk je nekritička upotreba tehnologije.“Osim mišljenja pojedinih autoriteta koji su se očitovali o ovoj temi, iznosili su se i rezultati različitih anketa i ispitivanja javnog mnijenja. Postoji li bitna razlika između zvijezda turbofolka i zvijezda nekih drugih glazbenih žanrova u hrvatskoj glazbi? Što je to s čime turbofolk tako snažno privlači mlade ljude kad u njegovu izrazu, kako u glazbi, tako i u tekstovima pjesama nema elemenata umjetnosti? Pripremljeni su i pročitani neki tekstovi ekstremni po svojoj turbonaivnosti po izboru sudionika rasprave. Turbofolk danas, nažalost, nema alternativu, čulo se od jednog sudionika u raspravi, koji je svoju tvrdnju argumentirao podatcima koji bilježe konstantan pad popularnosti pojedinih glazbenika koji bi s pravom mogli nositi titulu umjetnika. Kako se tako nesuvisli i banalni tekstovi mogu natjecati sa stihovima jednog Arsena Dedića, Đorđa Balaševića ili Miladina Šobića?, bilo je retoričko pitanje koje nas je natjeralo na razmišljanje. Makar držim da se publika u prepunom amfiteatru trebala više uključiti u raspravu, vjerujem da je ovaj prvi put bio samo ‘ispitivanje terena’.
Saznali smo da mladi Širokobriježani koji su sudjelovali na raspravi slušaju glazbu uistinu širokog spektra, ovisno o raspoloženju – od gregorijanskih korala, klasike, preko r’n’rl 60. I 70. Ih godina, pa do suvremene hrvatske domoljubne glazbe.
Pogođena tema, ozbiljno pripremljena rasprava, veliko zanimanje i odlično popunjena mjesta u amfiteatru, jamac su da ćemo opet uskoro uživati u sličnim događajima, prenosi web stranica gimnazije fra Dominika Mandića.
