Home Zanimljivosti Ljubušak po majci nova nada hrvatskog glumišta

Ljubušak po majci nova nada hrvatskog glumišta

SHARE

Protagonist naše današnje priče je 22-godišnji Josip Ledina, Splićanin, a po majci iz Ljubuškog sa zagrebačkom adresom, svestrani mladić koji studira glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Svoj put i poziv prema glumi Josipu je došao potpuno spontano.

Još kao mali htio je biti konobar, pa odvjetnik, a onda su ga jednom u gimnaziji pitali zašto ne bi upisao dramsku grupu jer je po prirodi zabavan i šaljiv te su prepoznali njegov talent. Josipa to nije puno zanimalo, sve dok mu nisu rekli kako će moći izbjegavati nastavu. To ga je “kupilo” i tako je priča započela.

Njegova okolina bila je iznenađena kada je Josip pri završetku srednje škole odlučio da će studirati glumu jer su njegovi roditelji  liječnici. No, Josip je odlučio krenuti sasvim drugim putem.

Kada je pokušao upisati akademiju prvi puta prijavio se na tri prijamna ispita. Nije ga zanimalo gdje će završiti. Na pameti mu je samo bilo to da želi studirati glumu ma gdje god se nalazio.

Na prijemnom ispitu u Splitu nije prošao, no ipak je zaintrigirao žiri osječke akademije i sa svojih 18 godina upisao studij glume u gradu na Dravi. 

Prvo si upisao glumu u Osijeku. Kako ti je bilo otići iz Splita u Osijek? Je li velika razlika u načinu života?

– Kad sam stigao u Osijek bio je to veliki šok. Osjećao sam se  kao “Pale sam na svijetu”. Nigdje nikoga, 12 sati vožnje busom.. Osijek mi je bio premiran i van događanja, ali je velika prednost bila ta što sam se mogao predati umjetnosti i studiranju u potpunosti. Kulturološki različiti gradovi, Osijek je pitom, a Split je divlji. Ali sam se privikao. Osijek volim i pamtim ga po dragim prijateljima. Na akademiji sam provodio po 13 satI dnevno, i subotom, tako da je to bio moj drugi dom i obitelj.

Sada je već dvije godine na diplomskom studiju glume u Zagrebu. Grad mu odgovara, kao i fakultet.

– Odlično sam se snašao u Zagrebu. Lijepo su me prihvatili i ja njih. Već nakon dva tjedna sam se osjećao kao domaći. Snalažljive sam prirode, otvoren i opušten.

Koliko je zahtjevno biti glumac?

– Gluma je životni poziv kojemu se moraš predati potpuno, mnogo se žrtvovati. Posao pun odricanja svih aspekata života, ali nitko ti ne može nadomjestiti taj božanstveni osjećaj na sceni pred publikom. To su sati i sati rada, a gledatelj to ne smije osjetiti. Glumac igrao tragediju ili komediju uvijek treba zračiti lakoćom.

Odakle crpiš inspiraciju? Tko je ima najviše utjecaja na tvoj glumački identitet?

– Inspiraciju mi daje sam život. Obožavam promatrati ljude. Sjednem u kafić i samo skeniram. U glavi konstruiram njihove životne priče. Svaki novi lik kojeg pripremam ne smije biti papirnat, literaran, on mora biti čovjek od krvi i mesa, bio on Shakespearov, Čehovljev, Matišićev ili Tomićev lik. Naravno da je proces od pet godina studiranja apsolutno utjecao na moje poglede na život, umjetnost kao i oblikovao moj umjetnički izričaj. Najviše sam naučio od redatelja, pedagoga profesora: Roberta Raponje, Bobe Jelčića, Antonia Nuića. Njima ću uistinu biti zahvalan do kraja života.

Iako još službeno nije završio studij glume iza Josipa je jedna velika uloga u zagrebačkom kazalištu ITD u predstavi “Ružni” redateljice Tamare Damjanović. Za Josipa je to prva profesionalna i glavna uloga u kazališnom komadu na koju je jako ponosan.

– To je moja prva glavna uloga u predstavi koja će mi zauvijek ostati u sjećanju. Znate kako se kaže: Samo se prvi pamte. Tamara je odlična redateljica i nadam se da ćemo nastaviti surađivati u budućnosti.

Osim predstave, Josip je glumio i u filmu Eduarda Galića “6.autobus”.

– To je bilo vrhunsko iskustvo. Nezamisliv doživljaj na setu. Igrao sam sa starijim kolegama, a na setu je bilo 200 statista!

Glumio je u studentskim kratkometražnim filmovima, reklamama i ostalim glumačkim projektima, a sada mu je apsolutni prioritet diplomski rad, predstava “O miševima i ljudima” koju radi sa svojim profesorom, poznatim redateljem, Krešimirom Dolenčićem.

– Velika mi je čast diplomirati u klasi takvog redatelja prepunog znanja i iskustva. Odlično se razumijemo i njegovo znanje koje prenosi na studente je neprocjenjivo.

Kao mlad i talentiran glumac, smatraš li da možeš biti uspješan u Hrvatskoj?

– Svatko drugačije poima riječ uspješan, a ja mislim da svaki čovjek koji radi ono što voli jest uspješan. A kada radiš ono što voliš onda se u potpunosti predaš radu, a kada predano radiš, doći će i rezultat. Smatram da su dobrota, poštenje, upornost, rad i trud garancija za uspjeh.

Koji su ti najdraži hrvatski glumci?

Previše ih je. Od Borisa Dvornika, Fabijana Šovagovića, Ive Grgurevića, Zdravke Krstulović, Nives Ivanković, Ksenije Marinković… Od novijeg vala obožavam Gorana Bogdana i Tihanu Lazović.

Smatraš li da Splitu nedostaje kulture? Mogu li mladi glumci opstati u Splitu?

– Trenutno je takva centralizacija da se sve nalazi u Zagrebu pa je suvišno kazati kako Split kaska za Zagrebom. Ali, Split stvara talentirane mlade kolege, koji će možda imati manju šansu za razne mogućnosti, ali kvaliteta i rad se uvijek prepoznaju tako da grad u kojem radiš nije presudan. Smatram da Splitu nedostaje još alternativnih scena. Treba se dati prilika mladim glumcima, kao što se jednako tako treba privući mlade u kazalište.

Smatram da se kazalište danas još mora približiti mladim ljudima i pokušati razumijeti današnju mladež te komunicirati s njima postavljajući tekstove koji će ih više zanimati. Klasične postavke klasičnih komada više “ne piju vodu”.

 

Planovi za budućnost. Gdje se vidiš za pet godina?

– Planovi su takvi da ću raditi i učiti. Imam tek 22 godine i slobodan sam duhom. Nisam vezan ni za što i volio bih dok sam mlad proživjeti što više. Volio bih isprobati različite glumačke uloge kao i tržišta, za početak u regiji i Europi, a onda kasnije otići u Ameriku. Kojim će se redosljedom sve razvijati, vidjet ćemo.

Koja je tvoja poruka mladima koji žele upisati glumu? Što bi im poručio?

–  Ako se iti malo dvoumite, nemojte ni pokušavati… Sreća prati hrabre!

Mladost, talent, entuzijazam i upornost. Tim riječima moglo bi se opisati Josipa koji je polako, ali sigurno zakoračio u svijet glume. Sigurno je da za ovog mladića straha nema jer svjesno i zdravorazumski brine o svojoj boljoj budućnosti, baš kao što bi to trebali činiti svi mladi koji vjeruju u sebe i bolje sutra.