Home Život Ispovijest Hercegovca koji je napustio sve u potrazi za boljim životom: Otišao...

Ispovijest Hercegovca koji je napustio sve u potrazi za boljim životom: Otišao sam s krunicom samo mi je ona ostala

SHARE

Da svakim danom sve više ljudi napušta BiH u potrazi za boljim životom nije neka vijest. Predugo traje taj egzodus, i svjedoci smo da svakodnevno netko ode u Njemačku, Irsku ili neku treću zemlju gdje će pronaći svoj kutak za bolji život. I dok je nekada s ovih prostora u inozemstvo išla glava obitelji da zaradi onima koji su ostali u domovini sada odlaze čitave obitelji.

Portal HERCEGOVINA.in donosi ispovijest čovjeka iz Mostara koji je teška srca otišao iz svoga grada i skrasio je u Njemačkoj.

Otišô sam morao sam, započinje priču naš sugovornik koga ćemo zvati Igor i nastavlja: Rat me zatekao u rodnom gradu kao momka koji je tek počeo živjeti. Imao sam mogućnost i tada otići, ali eto ostao sam, tada nisam morao, ali ipak ostao sam braniti svoj grad i svoj narod. Da se razumijemo nisam bio nikakav ratnik, još manje heroj. Odrađivao sam svoje smjene na bojišnici i čuvao glavu. Iz rata sam izašao bez posljedica, bar bez onih koje su vidljive.

U ratu smo često mi znali pričati da se mornarima nikada ne smije dozvoliti povratak. Ako su odlučili ostaviti svoj grad i svoj narod na cjedilu, onda se ne moraju više nikada ni vratiti. I ta priča je bila aktualna par godina nakon rata, i već tada su se počeli vraćati naši sugrađani u svoj grad. Lijepo ugojeni, s pozamašnom svotom u lisnici i iskusniji za boravak na zapadu gdje novac otvara sva vrata.

I naravno ti naši mornari ili dezerteri su vrlo brzo dobili sve, a mi koji smo ostali u gradu nismo niti imali, niti smo dobili išta. Da se razumijemo bilo je i onih koji su debelo naplatili svoje domoljublje, ali oni su za razliku od nas većine bili snalažljivi. U prijevodu bili su bliski vlasti koja je pazila na svoje ljude. Ja osobno radio sam nekoliko poslova, od konobarenja, pa sve do rada na građevini. Pred sami rat sam završio gimnaziju i nisam baš mogao birati poslove, a nije mi se ni dalo poslije rata nastavljati školovanje.

Ipak bio sam svjestan da još njih ima kvalifikacije kao ja, i da su se oni domogli radnih mjesta. Ja sam pokušavao, kucao sam na sva vrata, molio znane i neznane, ali adekvatnog posla nisam dobio. I tako sam izdržao sve do prije nekoliko godina i onda sam se odlučio na odlazak. Kada sam odlazio u rat imao sam samo krunicu, i samo mi je ona ostala kada sam odlazio iz svoga grada. Odlazio sam sa suzama u očima i s velikom gorčinom u grlu, ali otišao sam jer morao sam.

Danas sam u jednom malom gradu u Njemačkoj. Radim ono što neće da rade Nijemci. Da ovaj posao radim u Mostaru bilo bi me stid, ma ne bi nikada ni radio, ali u Njemačkoj me niko ne poznaje. Plata je dovoljna za pristojan život i to je to. Nakon što sve poplaćam mjesečno ostavim i nešto sitno na stranu, ali to nije nikakvo bogatstvo. Da mi danas netko ponudi bilo kakav posao u Mostaru da radim vratio bi se iz ovih stopa, ali znam da mi ga nitko neće ponuditi, tako da se nažalost neću ni vratiti. Na koncu nema tu puno filozofije, ljudi odlaze da prežive, u Mostaru većini to nije omogućeno i da se razumijemo odlaze svi bez obzira na nacionalnost.

HERCEGOVINA.in