Home Život Zloglasna Udba trebala je biti odavno mrtva, ali Mirko je na svojoj...

Zloglasna Udba trebala je biti odavno mrtva, ali Mirko je na svojoj koži osjetio kako je i dalje bila vrlo živahna

SHARE

Zloglasna Udba trebala je biti odavno mrtva. Ali, među hrvatskom emigracijom na sjevernoameričkom kontinentu i tijekom posljednja tri desetljeća bila je vrlo živahna. To je na svojoj koži osjetio Mirko Rančić (72) koji od 1969. godine živi i radi u SAD-u.

Mirko je u Americi radio kao električar, bio je uspješan poduzetnik, ali je upravo zbog podmetanja da je udbaš, koje je počelo još daleke 1990. godine, bio doveden do poslovnog i životnog ambisa. Sve zato što su ovom Triljaninu, rođenom u selu Budimiri, kojega je Udba evidentirala kao žestokog hrvatskog nacionalista još 1974. godine i o njemu otvorila dosje pod brojem 83191, u hrvatskim emigrantskim krugovima 1990. godine iza leđa “prišili” da je udbaš.

– Ja sam metaforički doživio iskustvo prevarenog muža za kojega su svi osim njega znali da ga žena vara, ali u puno gorem obliku.

Osjetio sam da mi se nešto iza leđa događa, ali nikako nisam mogao prozrijeti o čemu se radi. Kada sam saznao o čemu je riječ i da mi se sprema ubojstvo već sam bio potpuno izoliran među svojim dotadašnjim prijateljima i političkim istomišljenicima, pa čak i među članovima obitelji.

U očaju sam počeo prekomjerno piti, vidjevši izlaz u alkoholu, a onda sam na samom rubu potpunog sloma krenuo u bitku zaštite svoje časti i imena.

Uspio sam doći do dosjea koji je Udba vodila o meni i pritom sam saznao da su imali dosje za još jednog Mirka Rančića, puno starijeg od mene, emigranta u Australiji, rođenog 4. studenoga 1928. godine, kojega su vodili pod brojem 86276, vrbovali ga i naznačili kao suradnika, a još jedan emigrant s istim imenom i dosjeom Udbe bio je u Kanadi – kaže naš sugovornik i vraća se na početak priče garnirajući je bezbrojnim detaljima.

Zamjena identiteta

– Rođen sam i odgojen u obitelji koja je jasno iskazivala pripadnost hrvatskom narodu i katoličkoj vjeri.
Cijela obitelj svakodnevno je prije večere bila na okupu i molila Boga. Otac nama djeci nikada nije dopustio nositi pionirske marame i kape već je u svakoj prilici za naše izostanke nalazio isprike. Poslije vojske s 22 godine dospio sam u Ameriku i priključio se hrvatskim organizacijama, u kojima sam bio vrlo aktivan u borbi za hrvatsku stvar – govori Rančić.

Potvrđuje to i Udbin dosje o našem sugovorniku na 16 stranica u kojemu je evidentirana “depeša” I. sektora SDS-a broj 1209 od 30. listopada 1974. godine. U tom dokumentu upućenom Centru službe državne sigurnosti Split izvjesni Šimurina piše da je Generalni konzulat u New Yorku “izdao vizu za posjet zemlji Rančić Mirku, rođ. 7. 2. 1947. u Budimiru – Sinj.

U zemlju treba da je stigao već 12. 11. 1974. godine. Nalazit će se u rodnom mjestu radi posjete roditeljima”. Navodi se da je Rančić član “Hrvatskog narodnog otpora” u New Yorku, da je stalno u društvu s drugim članovima te organizacije, da je 1972. godine sudjelovao u demonstracijama protiv SFRJ… te se predlaže da služba obavi razgovor s Rančićem, kao i da se sastavi informacija o razgovoru s mišljenjem radi “orijentacije Generalnog konzulata u njihovu daljnjem angažovanju u pridobivanju za suradnju”.

Nije to bio prvi Rančićev dolazak u zemlju niti njegovo prvo spominjanje u Udbinu dosjeu.

Prvi put ga se spominje u opsežnoj informaciji splitskog Centra SDS-a od 8. svibnja 1972. godine, koju potpisuje Blagoje Zelić pozivajući se na suradnika “Joška” iz New Yorka. U informaciji se govori o dolasku skupine hrvatskih emigranata iz New Yorka u Europu, neuspjelom pokušaju ujedinjenja emigrantskih organizacija u SAD-u i pripremi demonstracija u New Yorku tijekom suđenja nacionalistima u zemlji.

“Joško” navodi da je Rančić nezadovoljan propalim pokušajem ujedinjenja vratio člansku iskaznicu “Ujedinjenih Hrvata Amerike”.

’Udbaši’ na saboru

Nedugo poslije nastanka toga Udbina dokumenta Rančić je došao u Hrvatsku, tijekom upada Bugojanske skupine. Susret s agentima Udbe imao je u Dubrovniku, poslije čega je stigao u Sinj, gdje mu je jedan, danas pokojni, milicijski službenik prišapnuo da će biti uhapšen radi čega je Rančić odmah sjeo u avion i otputovao u Ameriku.

I u svim ostalim dokumentima u dosjeu Udba nabraja Rančićevo protujugoslavensko djelovanje s pozicije hrvatske neprijateljske emigracije, od demonstracija do paljenja jugoslavenske i nošenja ustaške zastave te razbijanja skupova u organizaciji institucija Jugoslavije.

Posljednji dokument u dosjeu nosi datum 26. veljače 1990. godine. U njemu se navodi da je Mirko Rančić 24. veljače 1990. prijavio boravak u zagrebačkom hotelu “International”. Ističe se da je u evidenciji SDS-a, da je član HN otpora, “pripadnik poznate trojke s Luburić Šimom Mrkonjić Tomom”…

– Došao sam 1990. godine u Zagreb na sabor HDZ-a zajedno s još četvoricom Hrvata iz New Yorka. Nedugo nakon dolaska u Zagreb osjetio sam da su se oni od mene udaljili, da me izbjegavaju, ali nikako nisam mogao dokučiti zašto. Kad sam se vratio u Ameriku, prijateljima sam počeo pričati kako je bilo lijepo i da se stvara hrvatska država. Dobivao sam redom odgovore da su svi udbaši išli na taj sabor.

Kako je vrijeme prolazilo sve veći broj ljudi se udaljavao od mene. Sve se nekako događalo meni iza leđa. Nitko mi ništa nije rekao u lice. Moj pokojni punac Jure Đonlić prvi put se, poslije poratnog odlaska u Ameriku, vratio u Hrvatsku 1991. godine.

Kada se vratio u Ameriku primijetio sam da se naš odnos totalno promijenio. Nije mi ništa rekao, ali sam ja poslije saznao da su ga u Zagrebu dočekali izvjesni Buconić, Jakić i još neki i rekli mu da sam ja plaćeni udbaš.

U takvim okolnostima sve više izbezumljen ja sam se, razočaran, počeo odavati alkoholu. Naglo sam propadao na poslovnom i osobnom planu. Bio sam uglavnom pijan.

Ipak, i takav sam gradio kuće. Dok sam jednom išao prema gradilištu u susret mi je dolazio jedan dugogodišnji prijatelj. U prolazu, bez zaustavljanja, kazao mi je: Ubit će te! Do nekoliko dana kući mi je došao drugi čovjek, pošteni Hrvat s kojim sam puno radio za hrvatsku stvar. Samo mi je rekao: Ubit će te i otišao.

Dosje iz arhiva

Mada stalno grogi od alkohola shvatio sam da sam određen za metu. Kada mi je onako rastresenom došlo do svijesti što me je zapravo snašlo, da su me optužili da sam plaćeni udbaš i da ću to platiti glavom, odlučio sam se ostaviti alkohola i sve istjerati na čistac.

Posebno kada sam s tim novim saznanjima povezao gotovo desetogodišnje telefonske pozive u kasnim večernjim satima, kada su mi anonimni muškarci prijetili da me treba ubiti, kao i višestruko rezanje guma na mojem automobilu. Mjesec dana proveo sam u lječilištu za ovisnike, a onda sam šest godina odlazio kod psihijatra. Najbolja terapija bio je moj intenzivni povratak svakodnevnim poslovima.

Sve vrijeme sam istraživao moguću pozadinu te gnusne optužbe na moj račun. Sada kada sam iz arhiva bivše Udbe dobio svoj dosje shvatio sam kako ljudi mogu nastradati samo zato što s nekim dijele isto ime i prezime.

Posebno je zanimljiv Udbin doušnik “Joško” iz New Yorka. Možda je upravo on prvi lansirao optužbu protiv mene, prije nego se možebitno vratio u Hrvatsku i priključio ekipi bivših udbaša u novoj hrvatskoj vlasti – kaže Mirko Rančić, koji će Udbin dosje o sebi s ponosom ponijeti u Ameriku i pokazati svima koji ga budu željeli vidjeti.

– Sada kada imam dosje Udbe o sebi s ponosom ću doći na okupljanja američkih Hrvata, u New Yorku i drugim gradovima. Svima ću pokazati svoj dosje iz kojeg jasno proizlazi da ja nisam bio nikakav udbaš već žrtva Udbe, piše Slobodna Dalmacija.