Dvogodišnji Floki iz Čapljine zaigrani je pas čija je igra spašavanje života uz članova HGSS-a Čapljina.
Ovaj border collie početkom proljeća, u petom ili šestom mjesecu, polagat će za licencu koja sadrži pronalaske živih i mrtvih osoba.
Osim što je umiljat, zaigran, znatiželjan i socijaliziran Floki pomaže u velikom broju akcija koje imaju pripadnici HGSS-a iz Čapljine.
U razgovoru s Pročelnikom stanice HGSS-a Čapljina Mateom Dadićem, ujedno Flokijevim vlasnikom, doznajemo detalje o radu s ovim psom te njihovim planovima o polaganju licence.
”Licencu koju ćemo mi polagati na proljeće još nitko u BiH nema. Mi kada radimo neku potragu, potrebno bi bilo da imamo psa, a takvog licenciranog psa još uvijek nitko kod nas nema. Ovaj pas može raditi potragu kako za živim, tako i za mrtvim osobama”, ističe Dadić.
Ekipa iz HGSS-a Čapljina je prva koja ide u ovakvu priču u cijeloj BiH.
”Floki će polagati pred komisijom koju čine kolege instruktori iz Hrvatske. Oni imaju licencirane pse i instruktore za taj vid potrage i mi ćemo biti početnici u tome. Oni nam pomažu u obuci jer ovdje u BiH zaista nemamo s kim raditi. Jednom mjesečno odlazimo u Hrvatsku da odrađujemo treninge i na taj način učimo i dresiramo psa. Članovi smo Icar i Ekra, međunarodnih asocijacija i samim tim, kada se dogodi neki potres, kao što se dogodio u Albaniji, dobivamo pred poziv, kao što smo ga i sada dobili, te naš pas ide s nama kako bi pronašli žive osobe. Floki super napreduje i bez problema pronalazi žive osobe”, ponosno će Mateo.
HGSS ”Čapljina” njihovog Flokija dobio je preko kolega iz HGSS-a Hrvatska, a preuzeli su ga dok je imao samo tri mjeseca.
Floki će biti na usluzi svima, od Bosne i Hercegovine, Hrvatske, svih susjednih zemalja te gdje god HGSS iz Čapljine dobije poziv.
Na upit kako se pas priprema za ovakve stvari pročelnik HGSS-a Čapljina odgovara: ”Pse uzimamo i biramo dok su još uvijek u samom leglu. Kada se pas okoti, njihovi roditelji trebaju imati neke predispozicije da bi se mi mogli upustiti da uzimamo pse zbog nasljednih nagona i agilnosti. Većinom prakticiramo vrstu Belgijske ovčare i Border collie. Za sada imamo dva border collie-a i čim smo ih uzeli počeli smo raditi s njima. Prvo što se treba raditi jeste socijalizacija sa psom. On mora biti naviknut na ljude, na ponašanje, da mu bude normalno da radi u šumi, na vodi, okružen ljudima, strojevima i buci. Kada imamo ruševinu, gdje radi bager i kopa, on 100 metara dalje mora koristit miris i raditi što mu se naredi. Zapravo sve ono što ne smije čovjek radi pas. Kada radimo ruševinu, mi stojimo vanka i unutra šaljemo psa, a taj pas treba biti tako izdresiran da prvo traži žive pa tek potom mrtve. On mora raspoznavati miris žive osobe i kad dođe na određeno mjesto da stane i da laje i tek onda dajemo znak da spasilačka ekipa pokuša doći do unesrećenih”, objašnjava nam Mateo Dadić.
Floki svoje dresiranje, kao i pronalazak osoba, smatra igrom. Sva nauka koja se radi sa psom temelji se na igri. Kada pronađe živu ili mrtvu osobu, on krene lajat i tada zapravo traži svoju igračku jer je tako naučen, a naravno nakon toga bude nagrađen.
Ovakav pas, kada prođe cijelu obuku vrijedi i desetine tisuća eura. U obuku je uloženo puno truda, zalaganja i više od dvije godine vremena.
Staloženost, smirenost te razigranost samo su neke od vrlina koje posjeduje ova vrsta psa poput Flokija. Mogu bezbrižno hodati po snijegu, plivati, provlačiti se, a jedini problem je taj što imaju dosta meke šape koje su osjetljive, pa im je potrebno šape mazati više puta na dan.
Kada je riječ o obuci, sa psom na obuku ide njegov vodič.
”Kada pas ide na obuku s njim uvijek ide njegov vodič, gdje god ga zovnu. Nikad pas ne može raditi sam, on mora ići s vodičem. Kad polažemo licencu, ona se sastoji od 10 točki, a tu imamo neke segmente koje moramo riješiti. Tako radimo poslušnost poput: hodanje uz nogu, rukovanje s drugima dok on sjedi, ležanje, udaljavanje dok on miruje i slično. Onda dolazi prelazak preko tirolske prečice, to možemo objasniti na način da imamo neku uzvisinu gdje razvučemo uže i idemo skupa na uže. Tu se gleda sposobnost psa, hoće li se on nastaviti i dalje boriti i tražiti po što smo ga poslali i slično. Nakon toga dolazi faza oblajavanje u kojoj on minimalno mora 100 puta zalajat. Razlog tome je što ako ode daleko od mene, mora lajati toliko puta jer ja možda nisam u mogućnosti da ga čujem prvih 5 – 10 puta”, rekao nam je Mateo Dadić.
Dok dresira svog psa njegov vodič se zapravo tako obučava i uči zajedno sa psom.
”Kako uči on, učim i ja zajedno s njim. Ja dobijem uputstva na treningu i onda do idućeg treninga radim to sve s njim. Oni na idućem treningu vide je li pas to savladao i onda idemo dalje. Zapravo oni daju zadatke meni, govore mi kako to trebam s njim radit i onda ja mjesec dana s njim vježbam i radim. Svakodnevno radimo više sati, a to kreće od kad se probudimo. Kada se ustanemo pustim ga da se on istrči i radimo na poslušnosti, a navečer slijede vježbe. Pas tragač mora biti u baš dobroj kondiciji radimo puno istrčavanja, a to za mene znači vožnja biciklom od 15 do 20 kilometara svaki dan. Svakako da je tu hodanje te što biramo grublji i veći teren za psa, to je njemu bolje”.
Potražni psi na terenu mijenjaju od 30 do 50 ljudi. Njihova detekcija je 95% te kada je riječ o zonama koje se pretražuju, znamo da im možemo vjerovati zbog detekciju koju imaju.
”Održavanje psa i vježbanje s njim je dosta skupo i iziskuje puno vremena. Pas jede posebnu, sirovu hranu, sirovo meso, a njegovo održavanje mjesečno izađe od 500 do 700 KM. Ovakvog psa mi sami financiramo, što je dosta teško, ali Floki će biti tu kome god bude potrebno”, zaključio je naš razgovor Mateo Dadić, pročelnik HGSS Čapljina i vlasnik potražnog psa.
Floki kao četveronožni heroj iz Čapljine i dalje će spašavati unesrećene.
Autor: Caportal.net
