Home Život Mostar: Kako mi je najveća životna avantura postala odlazak u trgovinu

Mostar: Kako mi je najveća životna avantura postala odlazak u trgovinu

SHARE

Kao čovjeku od akcije teško mi je pala ova karantena, ali poštujem mjere koje su određene. Psihoza koju su nam nametnuli mediji djelovala je i na mene, tako da svuda vidim opasnost od virusa. Danima ne izlazim iz kuće, a najveća avantura mi je postala odlazak u trgovinu. Svaki odlazak pomno planiram, i evo kako izgleda ta moja avantura.

Kao prvo obučem nešto starije i navlačim rukavice i masku. Oprezno otvaram ulazna vrata i ako imam sreće da je svjetlo upaljeno u haustoru brzo se spustim niz stepenice. Ako svjetlo nije upaljeno ja diram tastere i polako se u mraku spustim do izlaza iz zgrade. Izlazna vrata otvaram laktom i eto me ispred zgrade. Na tren pomislim Bože što je lijepo biti izvan stana na mostarskom zraku i okupan proljetnim suncem, ali me slučajni prolaznik s maskom vraća u stvarnost.

Obilazim ga u širokom luku, te se brzo krećem ka trgovini. I na tom putu često mijenjam stranu ulice, ovisno na kojoj ima više prolaznika. Ulazim u trgovinu i iz malog džepića vadim marku s kojom oslobađam kolica i krećem u kupovinu. Dobro pazim da blizu polica nema drugih kupaca i uspješno manevriram kolicima po trgovini.

Trebaju mi neki od mliječnih proizvoda i na toj polici vidim jednoga poznanika, te čekam da se on makne da bi ja pristupio. Kao u inat on se tu vrti kao ventilator i nikako da ode. Odlazim na drugi kraj trgovine da uzmem druge stvari dok se on makne. Obiđem tako čitavi krug, te se nadvirim da vidim je li štand s mlijekom slobodan.

Dobro, otišao je, i ja brzinom munje ulijećem između polica i ubacujem mlijeko u kolica. E sada valja na blagajnu. Gledam ima ih na svakoj po troje-četvero, a to znači da moram još malo u vožnju kolicima, i odlazim tamo gdje je piće jer tamo ima najmanje kupaca, a krajičkom oka pratim blagajne. Imam sreće da je ona na kojoj radi Marina prazna i ubacujem u petu i jurim na traku.

Brzinom munje vadim robu iz kolica i kako ona kuca ja samo to ubacujem u kolica. Plaćam naravno karticom , i čim je potvrđena uzimam je i ne čekajući račun jurim u garažu. Tu sada u miru sve slažem u cekere koje sam ponio, te kada sve ubacim krećem put doma. Ponavljam istu proceduru kao i pri dolasku, te se neokrznut vraćam do zgrade. Vrata su naravno zaključana i zvonim na interfon i molim Boga da se iza mene ne pojavi nitko od stanara.

Čim dobijem signal upadam u zgradu i opet laktom pozivam lift, te ponavljam molitvu koju sam koristio ispred vrata zgrade. Lift dolazi i upadam u njega i ovaj puta ne mogu laktom u dugme, pa pritišćem prstom u dugme i dočepajem se moga kata.

Otključavam vrata stana i čim uđem špricam ključ sprejom, a onda oprezno skidam zaštitnu opremu i bacam je u kantu za smeće i onda pravac balkon koji mi služi kao kabina da sve skinem sa sebe i to ubacim u perilicu rublja. Perem ruke sapunom i toplom vodom, a onda krećem u slaganje stvari koje sam kupio. Nakon svega opet ide pranje ruku i moja avantura tu završava.

Da mi je netko ovo pričao prije mjesec dana rekao bih mu da je lud. Nažalost to je moja, a vjerujem i vaša stvarnost u ova luda vremena. Ostajte mi zdravo i ostanite Doma.

HERCEGOVINA.in