Home Zanimljivosti “Umrijet ćemo od gladi, a ne od koronavirusa”

“Umrijet ćemo od gladi, a ne od koronavirusa”

SHARE

U ovom trenutku, ukupna vrijednost strateških robnih zaliha u Hrvatskoj iznosi oko 537 milijuna kuna i dostatna je za opskrbu cjelokupnog stanovništva za 30 dana, objavilo je nedavno Ministarstvo gospodarstva, dodavši da bi se, ako bi u Hrvatskoj došlo do proglašenja potpune karantene, aktivirao sav potreban asortiman robnih zaliha, uz napomenu da su “strateške robne zalihe strukturirane tako da osiguravaju najosnovnije potrebe u i nakon prvobitnog udara s obzirom na tip elementarne ili druge vrste nepogode, a sastoje se od prehrambenih i neprehrambenih proizvoda”.
I dok Vlada smiruje javnost u općoj panici oko koronavirusa, Nezavisni seljaci Hrvatske istodobno pitaju Vladu, ali i svu javnost, “je li im sad jasno da je Hrvatska nesuverena država jer u slučaju potpune blokade granica ne možemo prehraniti svoje stanovništvo”. Kažu da smo uništili domaću proizvodnju zbog uvoznog lobija koji nam je uvezao i koronavirus i u slučaju da ugroza potraje, umrijet ćemo od gladi, a ne od zaraze!

“Smijali su nam se prije nekoliko godina kada smo upozorili da bi Hrvatska zbog prevelike orijentacije na uvoz hrane mogla ostati gladna ako se pojavi nekakva zarazna bolest koja bi mogla obustaviti uvoz i evo, sad se to događa. A sada ćemo vidjeti ima li Vlada išta u robnim zalihama jer će njima morati intervenirati dođe li do nestašice hrane, no bojimo se da u robnim rezervama nema ničega”, kaže predsjednik Nezavisnih seljaka Hrvatske Mato Mlinarić.

Isto misli i dugogodišnji djelatnik Ministarstva poljoprivrede Nenad Matić iz Zelene liste, koji pritom upozorava na još jednu dimenziju važnosti prehrane.

“Hrvatska je izrazito uvozna i ovisna zemlja kad je riječ o hrani odnosno o poljoprivredno-prehrambenim proizvodima i u slučaju kriza nedostatak hrane je jedna od opasnosti. Suverenost države i njezina obrambena moć danas se ne ocjenjuju samo u odnosu na vojne resurse nego i na izloženost u području opskrbe hranom i energentima. Dugogodišnja nebriga o selu i poljoprivredi i davanje potpora bez osmišljenih tržišnih i drugih aktivnosti doveli su nas u situaciju da su nam prazna sela, a nekvalitetnu hranu uvozimo.”

Poručuje da je od vojske, s obzirom na to da smo u NATO-savezu, važnija proizvodnja hrane, kao i očuvanje života u ruralnim područjima s našim resursima. Za zemlju poput Hrvatske u 21. stoljeću nameću se, kaže, potpuno drugačiji oblici borbe za opstanak i očuvanje nacionalnog identiteta od onih u prošlosti. Glavna su ugroza danas na našem Jadranu plastika i nečistoća, a ne desant brodova strane vojske.

Uvozni lobi

Podatak da smo poljoprivredno-prehrambenih proizvoda uvezli za oko 10 milijardi kuna više nego što smo izvezli za Matića sve govori.

“A tek kada se vidi struktura, ispada da izvozimo ponajviše osnovne sirovine ili proizvode izvrsne kvalitete, a uvozimo uglavnom lošiju robu koja nam se uvaljuje preko stranih trgovačkih lanaca. Pa tako izvozimo ponajviše jeftinije ratarske kulture, a uvozimo meso, mlijeko, voće i razne prerađevine. Dovoljno za svoje potrebe proizvodimo uglavnom samo jaja, vina, kukuruza, pšenice i nekih uljarica, a veliki su nam nedostaci u mesu i mlijeku kojeg i ponajviše uvozimo.”

Pokrivenost izvoza i uvoza je na razini 60 posto i opada s  godinama, čime smo među najgorima u Europi. Primjerice, uvozimo jeftine jabuke koje su više mjeseci bile u hladnjačama, a naše domaće jabuke ne mogu doći na police trgovina da njih kupujemo. Nakon niza mjeseci u hladnjačama meso koje više ne mogu ili ne smiju prodati u svojoj zemlji prodaju nama putem svojih trgovačkih lanaca i, naravno, uz svu pomoć administracije i politike.

“U ovom trenutku samo i postoji uvozni lobi jer oni su uspjeli uništiti domaću proizvodnju svojim dampinškim cijenama na određeno vrijeme, seljake su međusobno posvađali, politiku osvojili i vladaju situacijom. Koriste takozvane rupe u našim zakonima, odnosno sklonost naših političara da se dodvore EU-u pa sve liberaliziramo, a oni osvajaju naše tržište. Danas se u Hrvatskoj grade samo strani trgovački centri, njima se otvaraju sva vrata, ali ti ulagači iz naših ‘prijateljskih’ zemalja ne žele kod nas izgraditi ni jedan proizvodni pogon. Ukratko, danas uvozni lobi vlada u Hrvatskoj i njima se pogoduje, a ne malim poduzetnicima ili poljoprivrednicima”, poručuje Matić i dodaje da je jedan od naših velikih promašaja to što se Todoriću pod okriljem domaćeg poduzetnika omogućilo da kupi što god želi, da dobije u zakup više od 50.000 hektara najbolje zemlje i nakon toga to damo u ruke stranom kapitalu koji danas drma našom trgovinom i preradom poljoprivrednih proizvoda, a to se posebno vidi u pustoj Slavoniji.

Lekcija za budućnost

“Cijeli ovaj mandat Vlada se bavila uvozom aviona, umjesto da se bavila povećanjem vlastite proizvodnje hrane, za što ne trebaju posebna znanost, tehnologija ni ulaganja, već samo poštena vlast i organizacija tržišta zakonima kakvi su u EU-u, čije ostale članice štite svoje proizvođače, a ne pogoduju uvoznom lobiju”, napominje Mlinarić i podsjeća da je veliki problem to što Hrvatska nema strategiju razvoja poljoprivrede i poljoprivredne proizvodnje.

Kao primjere lošeg vođenja poljoprivredne politike podsjeća na fijasko Vladina operativnog programa za svinjogojstvo i govedarstvo, kojim se poticala gradnja farmi za svinje, da bi one na kraju ostale prazne jer nismo mogli uvoziti svinje zbog svinjske kuge, zbog čega smo ostali bez sirovine za preradu, a domaća proizvodnja nije bila dovoljna pa je na kraju porasla cijena svinjetine, dok su potrošači za božićne blagdane ostali bez odojka.

“Tada je Vlada trebala intervenirati robnim zalihama, ali nisu imali što staviti na tržište”, ističe Mlinarić. Također navodi i primjer mljekara – 2010. smo, kaže, imali 64 tisuće mljekara, a danas ih nema ni pet tisuća.

Nezavisni seljaci stoga postavljaju i pitanje robnih rezervi i zdrave opskrbe stanovništva koje pozivaju da se okrene domaćim i lokalnim proizvođačima u budućnosti, a ne da ovisimo o stranim trgovačkim lancima.
“Zdravlje i proizvodnja hrane najvažnije su teme u suvremenom svijetu i nadamo se da će ova situacija izaći na dobro za sve građane Hrvatske, ali i da će nam biti lekcija da se okrenemo sami sebi i organiziramo svoje ljude na svojoj zdravoj zemlji i da proizvodimo ono što su nam i djedovi znali, a naše su vlade uništile”, poručuje Mlinarić.

Relikt socijalizma

Točno je da bismo bez uvoza gladovali, ali bismo možda počeli i proizvoditi pa bi glad bila poticajna, kaže Stipan Bilić, bivši predsjednik Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede pri HUP-u i ekspert za poljoprivrednu politiku koji je osobno u vrijeme bivše Jugoslavije, u sklopu tadašnjeg Ministarstva za tržište i cijene sudjelovao u osnivanju robnih zaliha. Tvrdi da su robne rezerve relikt socijalizma i u suvremenoj ekonomiji nemaju nikakva smisla.

“Državne robne zalihe postoje samo na papiru, ne posjeduje ih država, nego poduzeća. Intervencija države je besmislena jer narod ne opskrbljuje Vlada, nego poduzeća”, njegov je prvi komentar na ideju o intervenciji robnim zalihama u slučaju ugroze kao što je epidemija koronavirusa.

Napominje da ni u bivšoj Jugoslaviji robne zalihe nikada nisu bile u funkciji, osim što su poduzeća novcem koji bi im dala država kupovale robu za vlastitu prodaju, a knjigovodstveno je prikazivali kao državne robne zalihe.

Smatra da Vlada intervencijom kroz robne zalihe i kontrolom cijena proizvoda stvara zbrku jer se miješa u tržište, a nema novca za takvo što.

“Vladina kontrola cijena izazvat će nestašicu ako država poduzećima ne podmiri razliku od kontrolirane do tržišne cijene”, objašnjava Bilić i navodi što bi se dogodilo kad bi, primjerice, Talijani digli cijene svojih proizvoda koje mi uvozimo, a koji bi se u Hrvatskoj morali prodavati po nižim cijenama zbog odluke Vlade. Time će se samo potaknuti nered jer će građani početi jurišati na trgovine i kupovati zalihe za nekoliko mjeseci, ponuda neće moći odgovoriti na potražnju, a trgovci i proizvođači neće smjeti podići cijene jer ih Vlada kontrolira. Uzmimo za primjer šećer. Građani su počeli kupovati nepotrebno velike količine jer stvaraju zalihe za tri mjeseca, a naša proizvodnja šećera iznosi manje od 50 tisuća tona, što znači da bi zbog Vladina limitiranja cijena šećerane morale utrostručiti proizvodnju na 150 tisuća tona i prodavati ga po jeftinijoj cijeni, zbog čega će opet doći do nestašica.

Rješenje za normalnu opskrbu stanovništva Bilić vidi isključivo u tržištu bez kontrole cijena. Na taj će način poduzeća odrediti tržišnu cijenu proizvoda, koja će u slučaju manjka na tržištu očekivano rasti, što će odvratiti potrošača od sumanute kupnje i gomilanja zaliha, a poduzeća neće raditi s gubicima i police u trgovinama će biti popunjene.

Neozbiljna država

U slučaju nedostatka hrane na domaćem tržištu zbog zatvaranja granica i ograničavanja izvoza iz zemalja iz kojih uvozimo određene proizvode, uloga Vlade bila bi u “distribuciji manjka”. A kako izgleda distribucija nečega što nedostaje vidjeli smo tijekom 80-ih u vrijeme hiperinflacije i mandata saveznog premijera Branka Mikulića, kada su stajali u redovima za kavu i deterdžent, dobivali bonove za benzin, kupovali ulje ograničeno na količinu jedne litre i šećera na jedan kilogram.

Hrvatskoj nedostaje 15 posto roba i to se mora nadoknaditi uvozom, a upravo će kontrolom cijena nastati manjak na tržištu, smatra Bilić te zaključuje da se država miješa, a nema novca za takve odluke, što smatra neozbiljnim. Podsjeća da je u vrijeme jedinstvenog jugoslavenskog tržišta Hrvatska na vlastitom tržištu prodavala oko 72 posto vlastitih prehrambenih proizvoda, u sve druge tadašnje republike i pokrajine prodavala je oko 20 posto svoje proizvodnje, a izvozila je oko 9 posto.

Za kraj Nezavisni seljaci još jednom podsjećaju javnost na tzv. češnjakov poučak.

“Naime, Hrvatska je uvozom jeftinog češnjaka iz Kine svojedobno ostala bez svoje proizvodnje i tada je jeftini češnjak odjednom postao skupa roba. To je politika uvoznog lobija koji niskim cijenama uništava domaću proizvodnju nakon čega diže cijene u nebesa kako bi ostvario ekstra profit. Zbog toga državni strateški interes mora biti samodostatnost u poljoprivredi i proizvodnji hrane, a običaj naših potrošača kupovati domaću robu, jer ništa nije jeftinije od domaćeg ni skuplje od uvoznog”.

Autor:Dražen Katalinić/7dnevno