Najgore je prošlo. Polako, ali sigurno Hrvatska se vraća u normalu. Proces će biti dug. Virus je još uvijek tu. Oprez, maske i fizički razmak još će dugo vremena biti dio naših života, piše Slobodna Dalmacija čiji članak prenosimo.
Protekla dva mjeseca otkrila su nam neke prilično zanimljive stvari. Korona nas je naučila puno o zemlji u kojoj živimo. Ali i o nama samima. O tome kakva vlast treba, a kakva ne smije biti. Što je u državi dobro, a što pod hitno treba mijenjati.
Naučila nas je, recimo, da u krizi svaki STRUČNJAK ZLATA VRIJEDI. U doba kada odluke treba donositi brzo, i kada o njima ovise ljudski životi, ne isplati se na ključnim pozicijama imati amatere i šarlatane, već ozbiljne ljude koji znaju što rade. Ne može automehaničar operirati srce. Kao što ni kirurg ne može popravljati auto. I da, pritom je potpuno nebitno jesu li ti stručnjaci članovi ove ili one stranke, vjeruje li u Boga ili u šumske duhove. Važno je samo da svoj posao rade dobro, pošteno i utemeljeno. Jer u suprotnom ljudi umiru.
Korona nam je otkrila i da se UHLJEBI NE ISPLATE. Em koštaju pravo bogatstvo, em kad „zagusti“ oni prvi uprskaju. Bez obzira iz koje političke opcije dolaze, tko ih je izgurao, tko ih štiti, katastrofa je zajamčena. Ljudi koji nemaju blage veze s pozicijom na koju su imenovani, koji nemaju ni stručne ni profesionalne reference za posao koji bi trebali obavljati, oni su uvijek i svugdje naša najslabija karika.
Vidjeli smo i da se ulaganje u ZNANOST ISPLATI. Epidemija je i slijepcu otvorila oči. Godinama su vlasti znanstvenike i istraživanja gledale isključio kao teret u svakom proračunu. Neslavna sudbina Imunološkog zavoda to je na konkretnom primjeru i pokazala. Pa sad umjesto da samo proizvodimo cjepivo i izvozimo ga svijetu, strpljivo čekamo kada će taj posao napraviti drugi. Namire prvo svoje potrebe. A tek onda, ono što preostane, pošalju nama.
Ova je kriza pokazala i kolika je ŠTETA ŠTO SMO UNIŠTILI DOMAĆU POLJOPRIVREDU. Što nam je ispod časti bilo da budemo seljaci koji će živjeti od svojeg rada. I što nijedna vlast nije ozbiljno željela poticati agrar i osigurati mu opstanak. Da je epidemija potrajala dulje, da se „lockdown“ produljio šest ili više mjeseci, Hrvatska ne bi imala dovoljno mlijeka, jer ga 50 posto uvozi izvana. Što je doista porazno.
U ovom ratu s virusom otkrili smo jednu dobru osobinu kod hrvatskog premijera. Zna se čovjek maknuti kad treba. U trenutku kada je vrag odnio šalu, a COVID-19 zakucao i na naša vrata, Andrej Plenković se povukao i odluke prepustio struci i stručnjacima. Sličnu je kvalitetu pokazao i predsjednik Republike Zoran Milanović. Nije se gurao u prvi plan, niti kritizirao sa strane. Reagirao je tek kada je najavljeno kontroverzno praćenje mobitela građana. Dovoljno.
Vidjeli smo da ipak – bar za neko vrijeme – može živjeti bez ustaša i partizana. Da je policija i dalje spremna prije napasti novinare nego u zatvor strpati svećenika koji krši zabranu okupljanja. Da se i u potresu ljudi mogu obraniti od epidemije. Da Hrvatska doista ne treba toliku masu općina, jer se svaki dokument može izdati putem interneta. Da postoje vremena u kojima su i blagajnice heroine. Te da je tiha većina u Hrvatskoj kad je najteže pošteno, predano i časno radi svoj posao.
Tijekom korone otkrili smo da u nama i dalje čuči tamna strana. Facebook LINČOVANJE ZARAŽENIH, liste pozitivnih koje kolaju WhatsApp grupama, otkazi i pljucanje na ulici, sve ono što smo mislili da je ostalo iza nas još tamo s početka devedesetih. Na udaru su se ovoga puta našli ljudima koji su – ni krivi ni dužni – oboljeli od zlosretnog virusa. Mogli su ga pokupiti na radnom mjestu. Na ulici. U bolnici. Na misi ili na igralištu, u doba dok još uvijek nije postojala zabrana kretanja. Napadačima ništa od toga nije bilo važno. Spremno su ljude stigmatizirali. Javno otkrivali njihov identitet. Ocrnili njihovu bližu i daljnju rodbinu. I osramotili time najviše sebe.
Epidemija nije gotova. A već sutra oni mogu biti u ulozi onih koje su protekla dva mjeseca tako usrdno tračali.
