Kad je Roman Abramovič kupio Chelsea, dopredsjednik Arsenala David Dein žalosno je primijetio da je ruski milijarder parkirao svoj tenk na travnjak i počeo pucati na nas novčanicama od 50 funti. Ta paljba gotovo nikad nije ni prestala. Podaci koje je nedavno objavila Chelseajeva matična kompanija Fordstam, koju kontrolira Abramovič, pokazuju da je prošle godine u klub uložio još 247 milijuna funti, što znači da je od 2003. godine ukupno u Chelsea investirao tek malo manje od 1,5 milijardi funti, piše londonski The Times, a prenosi Index.hr
Abramovič je s osobnim bogatstvom od 10,156 milijardi funti treći na ljestvici najbogatijih vlasnika klubova The Sunday Times i to si može priuštiti. Mnogi drugi pronašli su se u staroj šali… Kako steći bogatstvo kroz vlasništvo nad klubom? Tako da krenete s velikim bogatstvom!
Bogatstva o kojima se radi zaista su velika, 28 vlasnika klubova na ovogodišnjem popisu zajedno imaju 76,066 milijardi funti. Za usporedbu, 17 nogometaša mlađih od 30 godina s popisa mladih bogataša zajedno posjeduje tek 502 milijuna funti.
Brojni su požalili, ali žudnja za klubom i dalje je ogromna
Brojne su priče vlasnika klubova u Premier ligi koji su požalili, nastavlja The Times, ali žudnja za kupnjom jednog od 20 klubova iz najvišeg razreda engleskog nogometa i dalje je neodoljiva. Pokazuje to i interes konzorcija za kupnju Newcastle Uniteda pod kontrolom bogatog saudijskog suverena.
Razlozi za posjedovanje kluba Premier lige su brojni i različiti. Nekima su to igračke za bogataše, drugima su to prividna prilika za investiciju, a mrkva je zajamčeni prihod od televizijskih prava. Ima tu i onih koji slijede svoje navijačke snove i žele posjedovati klub za koji su odmalena navijali.
Stvar je prestiža
Konačno, piše The Times, postoji i fenomen koji je nastao tijekom posljednjih desetak godina, a to je da vlasništvo nad klubom iz Premier lige pruža priliku stranim vladama ili vladarima za stjecanje prestiža, utjecaja i pozitivne slike u javnosti. Mnogi smatraju da Abramovič spada u kategoriju vlasnika koji žele igračku, ali njegov entuzijazam u trošenju novca doveo je Chelsea do pet ligaških naslova, pet FA kupova i tri europska trofeja otkako je preuzeo klub.
Činilo se da je njegov apetit splasnuo nakon što mu britanska viza 2018. godine nije obnovljena zbog diplomatskih tenzija s Rusijom oko trovanja bivšeg špijuna Sergeja Skripalja, ali izgleda da je njegov entuzijazam živnuo iako prošle godine nije mogao nazočiti utakmicama u Londonu.
Ališer Usmanov, još bogatiji metalski magnat iz Uzbekistana (težak je 11,68 milijardi funti), neuspješno je pokušao kopirati Abramovičev pristup u Arsenalu, ali je u tome spriječen i sad pokušava investirati u Everton, u kojem Farhad Moshiri, s imovinom od samo 1,875 milijardi funti, drži 77,2 posto udjela u vlasništvu, ističe The Times.
Igra TV prava
Eksponencijalni rast vrijednosti televizijskih prava privukao je novu vrstu u klupske odbore u posljednja dva desetljeća – vlasnike-investitore. Premierligaška TV prava porasla su s 38 milijuna funti 1992., prve godine postojanja lige, a danas vrijede 80 puta više, odnosno 3,1 milijardu funti godišnje za prijenose u Velikoj Britaniji i inozemstvu.
Obitelj Glazer uočila je potencijal u Manchester Unitedu i dosad zaradila više od 200 milijuna funti na dividendi i prodaji dionica, a zaradit će milijarde ako se ikad odluči prodati kompletan vlasnički udio. Njihov uspjeh pobudio je zanimanje drugih američkih tajkuna, među ostalima, vlasnika Liverpoola Johna Henryja i Toma Wernera, investitora koji su shvatili kako povećati vrijednost kluba s tako velikom bazom međunarodnih fanova i dugom povijesti.
Nijedan od spomenutih Amerikanaca nije se našao na popisu bogataša vlasnika klubova zato što nema prebivalište u Velikoj Britaniji i većina njihova poslovanja odvija se u drugim zemljama, odnosno nisu registrirani na londonskoj burzi.
Michael Ashley, vlasnik trgovačkog lanca sportske opreme Sports Direct, postao je tijekom svoje 10-godišnje vladavine Newcastleom vrlo nepopularan, ali je financijski bremeniti klub pretvorio u profitabilno poduzeće koje uglavnom donosi dobit i sad ga želi dobro unovčiti. Ali postoji jedan nezaobilazni problem – ispadanje. Ako igrači nisu dorasli zadatku, onda ispadanje iz Premier lige može izazvati financijsku katastrofu.
U knjizi “The Club: How The Premier League Became The Richest, Most Disruptive Business in Sport” (Klub: Kako je Premier liga postala najbogatiji i remetilački biznis u sportu), Randy Lerner, američki tajkun kreditnih kartica koji je izgubio više od 200 milijuna funti tijekom 10-godišnjeg vlasništva nad Aston Villom, opisuje engleski nogomet kao sportski Divlji zapad u kojem “slobodno lutaju prevaranti i šarlatani”.
“Bilo mi je jednostavno reći da me Premier liga prožvakala i ispljunula. Ali volim misliti da sam joj gurnuo prst u grlo i rekao: ‘Sad me povrati'”, rekao je Lerner.
Ako su vlasnici oprezni i ako je klub dobro vođen, minimalno 100 milijuna funti zajamčeno je od TV prava, tako je barem bilo prije pandemije koronavirusa, što predstavlja dobar temelj. Delia Smith, slavna kuharica, dokazala je to u svom voljenom Norwich Cityju i preživjela ispadanje, a isto se može reći i za Mikea Garlicka, još jednog navijača/vlasnika.
Državna potpora za kraljevsku obitelj
Posljednja, ali nipošto najmanje važna, bila je pojava preuzimanja uz potporu države, koja je počela kupnjom Manchester Cityja 2008. godine od Abu Dhabi United Groupa, za koji se vjeruje da je pod kontrolom kraljevske obitelji iz Abu Dhabija. Njihov primjer nedugo zatim slijedila je Katarska investicijska uprava, koja je danas vlasnik Paris Saint-Germaina, piše The Times.
Uslijedila su preuzimanja od kineskih vlasnika, kako u Engleskoj, tako i širom Europe. Neka su bila uspješna, kao u Wolverhampton Wanderersima, a neka i nisu, poput konzorcija s Tonyjem Xiom na čelu koji je tri godine bio vlasnik Aston Ville. No sve je to očito bilo provedeno uz odobrenje kineske vlade.
Ulazak Saudijske Arabije u sport očito je plod usuglašene politike u posljednje dvije godine. Kritičari su to opisali kao “pranje sporta”, odnosno korištenje sporta kako bi se promijenio stav prema zemlji koja je bila na udaru žestokih kritika zbog kršenja ljudskih prava i zakona koji se tiču žena, te nade da će se tako steći globalni ugled.
Preuzimanje Newcastlea vjerojatno će to odvesti na novu razinu, 80 posto kluba bit će u rukama Saudijskog fonda za javna ulaganja (PIF), koji je pod kontrolom stvarnog vladara, princa prijestolonasljednika Mohammeda Bin Salmana.
To će milijardere i supernavijače među vlasnicima suparničkih klubova u Premier ligi nagnati na razmišljanje jer svi su oni patuljci u odnosu na ono čime raspolažu Saudijci, zaključuje The Times.
