Ponekada poželim da se vratim, dođe to tako kada sam preko tisuću kilometara daleko od kuće.
Možda više iz razloga što me često pitaju “Pa što se ne vratiš?”, pa probude te neke davno skrivene emocije u meni, u vrijeme dok sam odrastala, kada se nisam brinula za sutra. Učine me nostalgičnom.
Bogu hvala, čim zakoračim na tlo BiH, svaki put sam sve sigurnija da nisam pogriješila.
Ja ovdje stvarno ne pripadam iako je moje sve ovdje.
Ja na nepravdu ne mogu gledati zatvorenih očiju i praviti se da ne vidim što se dogada, niti se mogu praviti gluha.
Da nešto pokušam promijeniti, znam da neću uspjeti.
Nije me sram reći da me je bilo sramota gledati Fadila kako nateže masku preko glave, ne znajući što da uradi s njom i da me je netko tada upitao “Jesi li iz BiH?”, rekla bi da nisam. Bi, svega mi.
Ista situacija je sa čovjekom “Umisto sprida uša nam je sazad.”, dok u žaru najvećeg broja oboljelih on govori kako trebamo izbjegavati kontakt ruku s licem, dok čačka zube prstima pred kamerom.
Ili inspektora koji mi kuka što mora sjediti i upisati par informacija o meni, kako bi me poslao u samoizolaciju, kako smo mi eto našli kad ćemo kući, jadan on satra se od posla.
Ništa me nije zgrozilo koliko njegov način izražavanja i ponašanja. Grlatost, ortodoksne seljačine koja misli da je Boga uhvatio za mali prst.
Samo mi je falilo da se skine u tregeraču i parkira kraj sebe pivu dvolitru i podrigne.
Trebam li uopće spominjati aferu o respiratorima i trpanju para u džepove, bez imalo stida i srama? I ja mislim da nema potrebe.
U svakom zlu se nađu profiteri, ne znam zašto sam se iznenadila, ali jesam. Nisam znala da postoje toliki ljudski odroni.
Sretna sam zbog ovakvih situacija, jer svakim danom sam sve sigurnija da ne želim živjeti pod najljepšim komadom neba kojega uništavaju ljudi poput vas. Da nije takvih, sve bi bilo puno bolje i puno jednostavnije.
Trudite se svim silama među narodom koji samo želi normalno disati i normalno živjeti, stvoriti razor, jer samo vam to ide od ruke.
Uvijek je bilo onih naivnijih koji se hvataju za sve, misleći da će tako biti bolje, ako se priklone nekome, ali na kraju sami sebi naštete, dok vi iz svojih fotelja se smješkate punih novčanika, a da prstom ne pomaknete.
I nije do vas, do nas je.
Ja samo znam da ne volim ograničenja niti da me itko kalupi. A ovdje, ako nisi ukalupljen, ni ne postojiš.
