“Dobro si zvao na piće. Hvala što si se javio. Mogao si i nazvat’. Ja bi bar pozdravio. Hvala što si usisao kuću. Ja bi bar odgovorila na poruku.” I još ovim rečenicama dodajte dozu sarkazma, nezadovoljstva i razočaranosti u tonu glasa i dobili smo rečenice koje čujemo svakodnevno.
Ponekad isto kao da nam je baš užitak nabiti grižnju savjesti drugome. Podsjetiti ga na ono što nije učinio, a prema našim očekivanjima je trebao. Ali u svakom slučaju mislim da ovakvim rečenicama nećamo ništa popraviti, nego ćemo još više zakomplicirati.
Uvijek je potrebno čovjeku ostaviti prostora da može odgovoriti, argumentirati, da se može obraniti, opravdati ili obrazložiti. Razgovor je dvosmjeran, a ovim rečenicama ga zabetoniramo, uvučemo sugovornika u jednosmjernu ulicu i stavimo ga pred zid.
Uostalom, koji razlozi mogu biti zašto ti se netko nije javio? Ili je imao drugih obveza pa je bio fizički spriječen ili mu nisi toliko bitan pa je zaboravio ili se nije sjetio ili nije htio? I tom svojom rečenicom nećeš puno popraviti vaš odnos; drugi put ti se možda neće ni javiti, ili će se javiti iz kulture, ili će izbjegavati mjesta na koja izlaziš da te ne sretne.
Svaki odnos funkcionira u slobodi. A moja sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda mog bližnjega. Gušenjem i kontroliranjem mogu samo udaljiti ljude od sebe. Jedino što mogu je postaviti pitanje i zatražiti odgovor. I onda pružiti drugoj strani priliku da ostane u mome životu, da poboljšamo odnos ili da ipak malo bolje razmislimo o odnosima koje gradimo, o ljudima koje nazivamo prijateljima i kvalitetnije poredamo svoje prioritete.
