“Bila je srijeda, 10 ujutro. Prije nje obišle su me kćer, susjeda i patronaža. Ulazna vrata ostala su otključana, a ona je uletjela. Smuvala me nabrzaka. Bože, kako nisam odmah posumnjala, kako sam ispala naivna”… Govori za Slobodnu Dalmaciju, lomeći prste splitska umirovljenica J.A. (72, podaci poznati redakciji), koju je prije desetak dana u njezinu stanu na Pujankama opljačkala nepoznata ženska osoba, otuđivši joj iz torbe odložene pod stolom u blagovaonici kuvertu sa životnom ušteđevinom od 15.000 eura.
I ne samo to, tek nekoliko dana kasnije, teško bolesna i slabo pokretna J.A. ostala je zatečena spoznajom da joj je iz spavaće sobe nestalo i obiteljsko zlato. Ni za novac, ni za zlato nitko osim nje nije znao gdje su pohranjeni, piše Slobodna Dalmacija.
ČETVRTO ZVONO
J.A. već više od 30 godina živi na relaciji kuća – bolnica. Jedine su to dvije adrese na kojima je u mogućnosti boraviti zbog teško narušenog zdravlja. Otkako joj je umro suprug, njezin glavni oslonac, odlučila je živjeti sama. Pomažu joj i kćeri, koje žive na drugim adresama, te prva susjeda, koja joj je uvijek pri ruci.
Duša od žene, osoba od povjerenja, na čiju se pomoć svakodnevno oslanja. Posjetila ju je, uz mlađu kći, i tog jutra. Jer uvijek nešto treba donijeti iz spize, nekad je to neka namirnica, nekad lijekovi… Baš su se nekako, gorko konstatira, tog jutra izredale, pa valjda zbog toga nije imala razloga ni posumnjati kad se zvono oglasilo četvrti put.
“Dobar dan, treba vam pomoć. Evo, došla sam vas malo izmasirati”, već ju je s vrata zatekla žena, vadeći u žurbi masažer iz torbe s ramena.
Sve se odvijalo nekako brzo, baš ju je uhvatila na prepad…
“Imala je između 40 i 50 godina. Srednje tjelesne građe i svjetlije smeđe, kraće kose. Odjevena u lagane, tanke i široke hlače, a gore je, ne mogu se točno sjetiti, nosila nešto svjetlije boje. Ne znam… Nisam je ni imala vremena “ošvajcati”. Naglasak nisam percipirala, možda čak i nije bila Dalmatinka jer je govorila nekako više pravilno nego splitski ili s akcentom našeg podneblja. Iz onoga što je govorila, zaključila sam da je patronaža. Ne, nisam ni pitala tko je. Zatekla me. Jesam li joj rekla da je već bila patronaža tog jutra?! Nisam… smantala me… Znam da sada zvučim blesavo. Ne znam, ne znam kako je uspjela proći. Ne znam objasniti kako nisam drukčije reagirala. Sve se odvijalo tako brzo…”.
Odmah je izvadila iz torbe taj ručni masažer na baterije, uključila ga, stavila mi neki najlon preko gornjeg dijela leđa, to kao zbog korone, i počela masirati. Stalno je govorila: “To sve zateže, to treba izmasirati, pa će se to opustiti.” I slične gluposti, kako se tu sve skuplja, kako je baš u tom dijelu leđa sve tvrdo, da se netko tko je oko mene treba potruditi to razbiti… Pokušala je razviti razgovor o temi gdje su mi djeca, tko se brine o meni, koliko često me posjećuje… Ali mislim da sam pazila na to što ću reći. Je li mi se upalila neka svjećica, pitaj Gospu ili što je već bilo, ali nisam se dala navući na tu priču. Znam da to sada zvuči najmanje bitno, čak i glupo, ali tako je bilo – nervozno J.A. pripaljuje cigaretu prisjećajući se kako je “tretman” trajao desetak minuta.
“Sjedila sam na stolici u blagovaonici gledajući prema televizoru, leđima okrenuta ulaznim vratima. Zujala mi je s tim oko ušiju, kao masirala vratni dio kralježnice, a kad je završila”, izjurila je kao metak. Nisam se uspjela ni snaći, tek mi je dobacila: “Vidimo se sljedeći tjedan. Doći ću vam ja opet.” J…. ti život – otpuhuje J.A. dim, napominjući kako su joj se već, kad je nepozvana gošća otišla, počele paliti lampice u glavi.
Nekako je odmah počela shvaćati da se dogodilo nešto neuobičajeno. Sjeća se da je ponovno nazvala susjedu i rekla joj:
“Od sad će kuća biti zaključana.” Ali još nije otkrila da je pokradena… Kad se ujutro počela spremati za odlazak na dijalizu, posežući za torbom kako bi ponijela potrebne stvari, imala je što vidjeti. Vrećica iz ljekarne u kojoj je u kuverti čuvala životnu ušteđevinu bila je prazna. Policiju je nazvala tek sutradan, nakon što je, onako izvan sebe, otišla na dijalizu. Posjetio ju je inspektor, ali je morala otići i u Prvu policijsku postaju dati izjavu.
ORMARI I LADICE
“Došla sam u pratnji kćeri, još ne znajući da je ukradeno i zlato. Tek kad su mi u policiji rekli kako je malo neobično da je ženska osoba operirala sama, po povratku kući požurila sam provjeriti i ostale prostorije”, govori, dok joj se na licu oslikava jad.
Kad je otvorila vrata velike spavaće sobe u koju inače rijetko zalazi, osim kad se sprema za bolnicu, ostala je šokirana:
“Oba ormara bila su otvorena, kao i ladice u komodi. A unutra sve ispremetano, pomicani su cijeli štosevi lancuna… Nestalo je zlato, naslijeđeno od moje pokojne majke, moje i suprugovo vjenčano prstenje, nekoliko vrijednih satova… Ono nešto zlata koje sam nosila, a bilo je spremljeno u ukrasnoj kutijici na komodi ispred ogledala, nije odneseno. Nije mi jasno kako im je to promaklo. Tek tada sam shvatila da ih je u igri bilo dvoje, jer se ova koja me masirala nije makla od mene. Još mi je rekla da će ponovo doći. Uf, ne znam što bih joj učinila da je ponovno sretnem”, gorko će J.A.
Ponovno je nazvala policiju te prijavila i krađu zlata. Sada čeka novi posjet djelatnika zbog uzimanja otisaka i živi u nadi da će prevarantski dvojac biti uhvaćen i doveden pred lice pravde. Svoju je priču odlučila podijeliti s javnošću kako bi upozorila i druge na oprez.
