Home Život DAN POBJEDE: Mi smo razvili barjak Oluje! Pluća su puna gelera, ali...

DAN POBJEDE: Mi smo razvili barjak Oluje! Pluća su puna gelera, ali srce vuče opet na tu tvrđavu

SHARE

Zastavu na kninskoj tvrđavi ove će godine 5. kolovoza podignuti Eduard Baltić. Posljednji put kad je to radio činilo mu se da je to najteži ratni zadatak. I sada će, kao i onda, uz njega biti Jasmin Hadžić i Mario Bilać.

I njima je, baš kao i Eduardu, pola sata prijepodneva 8. kolovoza 1995. živo u sjećanju. Nakon što su kao pripadnici 7. gardijske brigade Pume prvi ušli u tek oslobođeni Knin, dobili su zapovijed skinuti srpsku zastavu s jarbola. Bilo je to lakše reći nego učiniti. Vrućina je bila nesnosna, a jarbol visok oko četiri metra.

– Prvi sam krenuo gore. Popeo se i počeo povlačiti lanac. Na drugom je dijelu bila sajla i lokot, sve je bilo zapetljano. Vjerojatno je bura napravila svoje. Kad sam počeo povlačiti, vidio sam da nemam šanse. Zapovjednik Korade vikao je:

“Objesi se na tu sajlu i skači po njoj dok je ne potrgaš!” Uhvatio sam je, vukao i vukao, znao sam da ću pasti. I pao sam, glavom tik do gromade kamena. Bog me čuvao.

Potom smo se Edo, Splićo (Mario Bilać, op. a.) i ja verali jedan preko drugoga. Zapovjednik je vikao: “Ne silazite dok ona ne padne!” Nakon pola sata je pala. Sve me boljelo – priča mi Jasmin Hadžić. Paraglajder je pa ga nije bilo strah visine. Zna što je strah, kaže, ali mu “podiže adrenalin”. On je iz Belog Manastira, bilo mu je tada 18 godina. Devetnaesti je rođendan proslavio četiri dana kasnije, 9. kolovoza 1995. Te je dobi i drugi “penjač”, Mario Bilać.

Bilaća su zvali Splićo iako je iz Vodica. Kaže da bi ga jednako zvali i da je iz Šibenika ili Zadra. – Za ove kontinentalce svi smo mi Dalmatinci “Splićo” – smije se danas.

Te, 1995. godine na kninskoj tvrđavi nije im bilo do smijeha. – Bilo je pakleno vruće. Penjali smo se zadnjim atomima snage. Zamislite sliku: s tvrđave vidite cijeli grad, pod nogama vam je, a vi ste još četiri metra više. Dok smo bili tamo gore, nitko nije znao tko smo, pa su nas mogli upucati i njihovi i naši – Splići se činilo da pentranje traje beskonačno, “a trebalo je biti sasvim lako”.

Međimurac Edo Baltić sjeća se kako je nekolicina drugih, koje je zajedno s njima zapovjednik poveo na tvrđavu, stajala, podbočila se i gledala hoće li uspjeti. Nije mu bilo krivo. Jednako bi, kaže, radio i on da je bio na njihovu mjestu. Jer “crknuti” su bili svi.

Nakon svih bitaka koje su prošli i preuzimanja kontrole nad surovom Dinarom, odakle su se Crvenom zemljom spustili u Knin, skidanje zastave pokazalo se kao najveći izazov. Sva su trojica mislila jednako dok su se penjala na jarbol.

Edo Baltić danas ne može vjerovati da je tada u zvizdan visio na jarbolu na kninskoj tvrđavi i nebrojeno se puta iznova penjao i silazio, a 20 godina poslije, 2015., na proslavi obljetnice, dobio je sunčanicu dok je sjedio u protokolu. – Godine, valjda – smije se. Tada 30-godišnjak zvao je Jasmina i Spliću svojom djecom.

Penjući se na jarbol kako bi skinuli srpsku zastavu, nijedan u trojcu nije imao osjećaj da piše povijest. Da je to dan koji će se slaviti kao službeno okončanje Domovinskog rata.

Noć prije ulaska u Knin nisu spavali. Na položaj je bio došao general Krstičević i rekao im da mogu doma, da će “njegovi preuzeti položaje”. Nisu željeli. Dugo i teško su pokoravali planinu a da bi sad, pred kraj, otišli. Bili su nadomak Knina. U nekom su trenutku navečer dobili zapovijed da oko tri ujutro kreću za Knin.

– Nitko nije spavao od uzbuđenja. Jedva smo čekali. Adrenalin je nadvladao strah. Išli smo kroz šumu u koloni, šutjeli. Svatko je bio zadubljen u svoje misli. Usput je bilo puškaranja, nadomak Crvene zemlje naišli smo na jači otpor, ali i to je dobro prošlo – kaže Mario. Njihova je bila 2. bojna, prva satnija, prvi vod, a zapovijedao je Branko Predragović.

Odlazak u Knin za Pume je odgođen zbog otvaranja koridora za sve koji žele napustiti grad.

– U grad smo mogli ući dan prije, oko 18 sati, ali stigla je zapovijed predsjednika Tuđmana da otvorimo koridor – kaže Eduard Baltić. Takva se zapovijed, misle sva trojica jednako, nije činila pravičnom “zbog mnogih zločinaca koji su s civilima napuštali grad”, ali zapovjedi se, kažu, nisu preispitivale. Usput su kod latinično-ćirilične table “Knin” pričekali zapovjedništvo.

– U centru grada smo dokone muškarce koji su sjedili na klupici, ne znamo tko su bili niti smo pitali, zamolili da nam pokažu put na tvrđavu. Jedan od njih je ustao i poveo nas. Ne znamo je li bio Srbin ili Hrvat, nije ni važno – osjeća se uzbuđenje u glasu.

Iako je otad prošlo 25 godina, oni i danas s jednakim uzbuđenjem govore o događajima u kolovozu 1995. Tko će s njim na tvrđavu, odredio je zapovjednik Ivan Korade.

– Bilo je to nasumično – uvjereni su i danas veterani s kninske tvrđave.

Svaki je od njih trojice, koji su se u isto vrijeme našli u 2. pješačkoj bojni 7. gardijske brigade, dotad imao različit životni i ratni put. U nekom su se trenutku susreli i podijelili sudbinu.

Jasmin je u ratu izgubio oca i brata, drugi je brat policajac. Sa 15 se pokušao ugurati u vojsku:

– Brat me pošteno išamarao da mi izbije to iz glave. Drugi je brat sa 18 godina upucan u potiljak i bačen u Dunav. Oca nisu našli. Jedva sam čekao napuniti 18 godina da mogu ići. Mama me preklinjala da ne idem. Izgubila je muža i sina, drugi je na bojištu u Slavoniji. Znam koliko teško joj je moralo biti jer i ja danas imam dvoje djece. Rekao sam joj samo: “Ja to moram.” To te nosi, jače je od trenutka – prepričava Hadžić.

Prvi mu je teren bio Dinara, zadnji Banja Luka, Knin se dogodio u međuvremenu. Kaže: “Tko je ovladao vrletima Dinare, imao je početak kraja.”

– Usput do Knina smo umalo izgubili glavu. Ispred nas se odjednom našao kamion, gađali smo ga fagotom, ali granata je pogodila ispod kamiona i izašla na drugu stranu. Tada smo saznali da je kamion naš i pun granata – i danas se naježi kad se sjeti koliku su sreću imali.

Danas je, sa 43 godine, hiperaktivan. Radi, upisao se na studij cestogradnje, sindikalist je.

– Koliko jorgana imam, s toliko se pokrijem i idem dalje. Jasno da imamo posljedica, imam i ja svoje trenutke, ali oni dođu i prođu – objašnjava.

On bi danas, kaže, “društvenu Oluju”. – Koja će nas pokrenuti, a ne da od drugih očekujemo da nam naprave bolje. Oluja je bila veličanstvena, ali idemo se zajedno potruditi da Hrvatska procvjeta. Ajmo danas pokazati svojoj djeci, uključiti se da napravimo bolji život.

Da radimo i budemo plaćeni za taj rad. Svatko može otići van i raditi tri posla. Ajmo raditi dva i ostati doma. Ova je država natopljena krvlju, mojom krvlju. Ovo je jedna zemlja, jedan zakon i jedna povijest. I to treba usvojiti. A što će poslije toga tko voljeti, njegova je stvar – zaključuje Jasmin.

Nakon skidanja zastave Jasmin i Mario nisu, kako veli Splićo, “hvatali hladovinu”. Iako im je general rekao da ostanu gore, na tvrđavi, i čekaju Tuđmana, prvi su se put oglušili na zapovijed. Čuli su da vojska na terenu treba pomoć i odazvali su se. U Knin se više nisu vraćali, produžili su prema Srbu.

I Edo je uskoro pošao dalje. I 40 dana kasnije jedva ostao živ.

– Osvojili smo Drvar i vraćali se u bazu. Negdje na pola puta su nas zbog nečega vratili. Dok smo se vraćali, napali su nas kod prijevoja Oštrelj. Automatskim puškama. Suborac do mene je poginuo, a meni su cijela pluća, i danas, puna gelera i bakra – govori Edo o trenutku kad je postao invalid.

Danas ne može prijeći 20 metara a da se ne zadiše, na svaki napor hvata zrak. Popeti se na tvrđavu danas je pravi je izazov, ali srce vuče. Napad se dogodio 15. rujna, na isti datum kad je četiri godine ranije, 1991., dragovoljno otišao na ratni teren.

Dragovoljac je sa 18 godina bio i Mario Bilač. Uniforma ga je koštala, kaže, prijatelja, škole i posla. Poslije rata je radio u građevini, plovio svijetom. Liječnica mu je preporučila psihičku provjeru, nije htio.

– Smatrao sam da će država biti takva da nećemo morati moliti ono što je u uređenim državama normalno. Imamo mi ratnici i, netko će reći, blesavi ponos u stilu “tko su oni da se ja njima molim”. Osim toga, meni je poslije rata bila 20 i koja godina i bilo me sram ići u mirovinu. Uvijek velim da se nisam borio za mirovinu. Fala Bogu, nisam bio ranjen, dao sam sve od sebe i opet bih dao – čvrstim glasom govori Mario.

Iako ga zebe oko srca, na kninskoj će mu tvrđavi biti vruće. Zna on to. S Jasminom će gledati kako Edo diže jarbol i sjetiti se kako su to oni prije 25 godina radili zajedno.

Dok je gledao Edu kako na probi u utorak, 25 godina stariji i s teškim ozljedama, podiže jarbol, Jasmin se živo sjećao tog dana prije četvrt stoljeća.

– Kad god dođem na tvrđavu, pogled ide daleko preko tih brda i dolina. Mogao bih se zakleti da sam, s jarbola, vidio svoju Baranju. I, priznajem, ni dan-danas ne znam kako smo uspjeli strgnuti tu zastavu. Znam samo da bismo se penjali na taj jarbol sve dok ne bismo uspjeli.

Brat i on s obiteljima još i danas žive zajedno u roditeljskoj kući. Djed mu je ostavio građevinsko zemljište u nasljedstvo i želio bi izgraditi kuću. Predao je sve papire i već dugo čeka. U međuvremenu se prijavio na natječaj EU za sufinanciranje, ali ne dobije li građevinsku, sve propada.