Home Društvo Herceg-Bosna

Herceg-Bosna

SHARE

Drug mi se ozbiljno zabrinuo. Priča kako im je umro kolega s posla.

Korona. Njegovo godište. Zdrav bio, ali višak kilograma. Trideset kilograma viška. Obećava sebi, preda mnom, kako će skinuti još koji kilogram, biciklira, smanjit će pivo, kolače, zdravije će živjeti… Kad eto ti Mide.

Piše: Željko IvankovićAutograf.hr

Željko Ivanković: Herceg-Bosna

Ne znam kad sam ga zadnji put takvoga vidio. Doduše, umrli je i njegov kolega. Ljutit je kao osica.

-Vidite li vi ove Bošnje? Svijet im pomrije. Jučer šesnaest mrtvih, danas petnaest, a u Kantonu nemaju ministra zdravstva. Nemaju! Svađaju se koja će ga stranka dati. Svijet umire u dvocifrenim brojevima, a oni ne znaju gdje bi izolatorij otvorili. Prodali groblje u Banjoj Luci, hej mezarje prodali, svoje mrtve prodali… Mrtvog bi ćaću Bošnjo prodao, a za sve im uvijek drugi krivi. To su isti oni što su nanu Fatu nagovarali da sve proda i ostavi u svom dvorištu onu crkvu… Da samo kaže cifru… Eno im se i šefica Kriznog štaba s uputama javlja iz Turske s mora… Ma, ludilo!

Imam i ja takvih u komšiluku koji pričaju da je Armija BiH sudjelovala u Oluji i da je i nju trebalo odlikovati, a Atif Dudaković, još se sjećam naslova u novinama, vrišti: ”Bez hrvatske vojske još bismo čekali slobodu”

Sreća, brzo to njega prođe i vedrina mu domalo zaiskri iz očiju… Nije on netko tko bi se uz jutarnju kavu bavio političkim budalaštinama, ali reagira na glupost… Njegova je deviza, osim eura dakako: ”Dok se smijemo ništa nam ne mogu.”

Drug jedva dočeka pa dodade:

– Imam i ja takvih u komšiluku koji pričaju da je Armija BiH sudjelovala u Oluji i da je i nju trebalo odlikovati, a Atif Dudaković, još se sjećam naslova u novinama, vrišti: ”Bez hrvatske vojske još bismo čekali slobodu.”

– Pa i ondašnji Dani pišu o istom – umiješam se i ja. – Senad Pećanin izvještava iz netom oslobođenog Bihaća… Svjedoči kako pokušava s mještanima govoriti o Sili nebeskoj, kako su tada zvali taj peti korpus, a narod uporno govori o hrvatskoj vojsci…

– Sila nebeska? – zeza se Mido. – Vidio sam sve te naše sile. Sam sam bio u jednoj od tih sila. Ne možeš pedalj pomjeriti naprijed za četiri godine. Bilo bi njima kao i u Srebrenici da nije bilo Hrvatske… Hrvatske i vojske i logistike.

– Isto su mi govorili Špegelj i Dudaković na promociji Špegeljeve knjige Sjećanja vojnika, na kojoj sam ja govorio, ovdje u Sarajevo, u ljeto 2001. godine – potvrđujem… – A sad bi malo falsificirali…

– Da, dobro si, u pravu si. Čitao sam ti ono kad nas nisi ni spomenuo – zajedljivo će tobože drug. – Ono o lažima i falsifikatima. Na sve strane laži, falsifikati, novi mitovi, kao da nema nas koji još uvijek pamtimo. A kamoli toliki pisani dokumenti.

Ma sve čekam da mi naleti to o falsifikatu da i ja dođem do riječi, premda se korona polako uvlači i među ljude koje poznajemo, pa se govoriti o nečemu drugom čini gotovo neprimjerenim.

A meni baš u glavi višednevno povlačenje po medijima Bayernova golmana Manuela Neuera zbog glupih optužbi da je pjevao ustaške pjesme. Ista priča, uvijek ista priča o drugima da se ne bi pričalo o tome kako eto prodaju Srbima muslimansko groblje u Banjoj Luci, kako im umiru mladi ljudi više zbog neorganiziranosti zdravstva, zbog nekompetencija i neodgovornosti nego zbog korone. Jer, kako su organizirali zdravstvo, ljudi će početi umirati i od slijepog crijeva, a opravdanje će za sve biti korona ili ”tako je dragi Alah htio”.

– Narod koji se boji propuha ili napuni tri Zetre kad se pojavi Torabi, ne vjeruje u koronu – Mido se uključi u moj monolog. – I, eto sad. Isti je to narod koji tvrdi da je zadnje nevrijeme pogodilo Tuzlu, jer se u Tuzli jede krmetina… To su oni isti koji su govorili da se korona pojavila u Kini, jer tamo progone muslimane.

– Takvima je jedan duhovito odgovorio: ”Šteta što im babo nije imao love za kondome!”

Prasak smijeha natren prekinu i svaku pomisao na razgovor.

Što ćemo s barem sto godina imena Herceg-Bosna koje znači Bosna i Hercegovina? Što? Treba li, očito treba, sve ove neznalice podučiti da i Nada Mamula pjeva o Herceg-Bosni svoju sevdalinku?
– A taj je Neuer, meni inače najbolji golman na svijetu, s kolegama na ljetovanju pjevao pjesmu Lijepa li si koju Slaven Bilić, u svom javljanju iz Londona, braneći Neuera, naziva pjesmom hrvatske nogometne reprezentacije.

– Onu Thompsonovu…? – drug će.

– Da – ljutnem se. – Pa o Thompsonu i njegovu ustašovanju možemo sve najgore, i ne bi nam bilo prvi put, ali ta pjesma je benigna osim što se spominje, uza sve prostore gdje žive Hrvati, i Herceg-Bosna…

– E, ali Herceg-Bosna… – drug će.

– Zar je svako spominjanje pojma Herceg-Bosna politički sumnjivo, ili čak ustašluk?!

– Tu baš nema ustašluka… – Mido će. – A i šta seru, Čavoglave smo svi po Sarajevu, Igmanu, Treskavici pjevali u ratu i još nam je bilo krivo što mi nemamo neku takvu pjesmu, nego sve neke srceparajuće, plačljive, pune kuknjave… A da počinje s ustaškim pozdravom – počinje! Bilo, prošlo, jebaji ga.

– Smije li Vice Vukov pjevati Bokeljsku noć? Jer je Boka u Crnoj Gori? Smije li se pjevati o Bunjevcima? Jer su u Vojvodini? Zašto ne, pa i tamo žive Hrvati. Zašto hrvatska nogometna reprezentacija ili golman Bayerna s njima ne bi pjevao ”Herceg-Bosno, srce ponosno”?

Herceg-Bosna je u kratkoj pameti ovih mrzitelja samo ona Tuđmanova, Šuškova i Bobanova ratna tvorevina. No, što ćemo s barem sto godina imena Herceg-Bosna koje znači Bosna i Hercegovina? Što? Treba li, očito treba, sve ove neznalice podučiti da i Nada Mamula pjeva o Herceg-Bosni svoju sevdalinku? Niste čuli? Nađite, nije teško. ”Herceg-Bosno, djedovino stara”! Treba li reći da je spominju i slave i pjesnici muslimanskoga imena? Safvet-beg Bašagić svoju pjesmu ”Mile uspomene” započinje stihom: ”Herceg-Bosno!”, a Džemaludin Čaušević tvrdi da ”nema ljepše zemlje na svijetu od Herceg-Bosne…”

Hoćete li još? Osman Nuri Hadžić također je spominje. Pa nisu valjda svi oni prije toga i svi oni poslije toga koji spomenu Herceg-Bosnu odmah za političku diskvalifikaciju? Počeo sam s autorima muslimanskoga imena, ali i hrvatski pisac i folklorist Ivan Zovko (1864.-1900.) uporno za BiH rabi pojam Herceg-Bosna.

A sad pogledajte Hrvatsku enciklopediju o tom pojmu: ”Naziv koji se upotrebljavao za cijelu BiH još od austrougarske okupacije. U tome značenju služili su se njime sve do 1991. najviše Hrvati, ali i Bošnjaci. Taj je naziv imao određenu stilsku vrijednost i funkciju, gotovo da se i nije upotrebljavao u običnome govoru, nego ponajprije u geslima, pjesmama, manifestima, svečanim govorima i sl.”

Eto, a sad zamislite da Nada Mamula pjeva: Bosno i Hercegovino, djedovino stara ili Bosno i Hercegovino, srce ponosno… I nakon 1991. taj pojam nije izgubio stilsku funkciju… Problem imaju oni koji su zaraženi banalnom ispolitiziranosti gore nego koronom.

– Da, meni je suludo tako razumjeti pjesmu – kaže moj drug. – Kao kad je, sjećate se prije koju godinu, izmišljena ona navijačka pjesma ”Hajmo, Bosno, Bosno, Bosno; hajmo Hercegovino!” kad su ono Hercegovci vrisnuli što se Bosna spominje tri puta a Hercegovina samo jednom…

– Kad nam ime zemlje nije pogodno za navijanje i pjevanje, tko nam je kriv? – Mido će sad već kroz zezanje…

”Sve što smo čuli i od najzadnjeg anadolskog ciganina, držimo pod najvišu svetinju… pa bi ti naš čovjek razbio glavu ako mu umjesto pendžer kažeš prozor ili umjesto sabahi olsun kažeš dobro jutro…”
– A, kakvi smo, izgleda nije ni za šta, osim za koronu…

– Znaš li ti – uozbilji se Mido – kad već spomenu tog Osmana Nuri Hadžića, a vidio sam i ono što si pisao o bivšem reisu i plagijatima, da je Osman Nuri Hadžić prije sto godina bio pametniji od svih ovih današnjih…

Gledamo ga, čekamo Midin nastavak, zna on, ima on što reći. Naoštren dok razmišlja ići sutra kolegi na dženazu ili ne ići… Ne zbog mrtvog nego zbog živih koje ondje valja susresti, a tko zna koje je i kakve sve kontakte svaki od njih imao…

– On je, taj Osman Nuri Hadžić, tvrdio da naši muslimani ne poznaju islam s izvora, nego onako kao kroz maglu, da tako je govorio, preko Turaka, islam pomiješan s kojekakvim poganskim običajima koji su u protuslovlju s islamom. ”Sve što smo čuli i od najzadnjeg anadolskog ciganina, držimo pod najvišu svetinju… pa bi ti naš čovjek razbio glavu ako mu umjesto pendžer kažeš prozor ili umjesto sabahi olsun kažeš dobro jutro. Sačuvali smo njihove iz Turkestana donesene plemenske, a ne vjerske, običaje i za njih bismo u vodu i u vatru…” Ama na pasja je preskakala opaučio domaće tzv. alime i hodže, zamrznute mozgove, kako ih on zove… Tako da vam ništa ovo, moji drugovi, nije slučajno. Naći ću vam ja taj tekst…. Od prije stotinu godina. Zajeban čičica bio! Ma da se ikad itko nad tim zamislio?! Da se barem počešao po guzici, ako već nema glave…

– Znači, tobe jarabi – Torabi! – drug će veselo, a onda se uozbilji: – Ja, bogme, na dženazu ne idem!