Prije nekoliko godina pred početak poslijepodnevne smjene krenuo sam pozdraviti učenike u učionicama kad me učenik četvrtog razreda zaustavio. “Psihologe, jedan mali dolje u drugom razredu ima virus!“, rekao je vidno uznemiren mučeći se s vokativom. „Kako misliš da ima virus?“, pitao sam. „Ima, ima , rekao je!, nastavio je četvrtaš. Rekao sam da ću provjeriti o čemu se radi i nastavio niz hodnik kad me još jedan učenik zaustavio. „Ravnatelju! Onaj…učitelju! Ante iz drugog razreda ima virus!“. Pomalo zabrinut uputio sam se u učionicu drugog razreda iz kojeg je dopirala vika. Većina učenika prijekorno se obraćala Anti koji se podsmjehivao. Kad me ugledao Ante je briznuo u plač. „Oni meni govore da imam virus!“, kroz suze se žalio Ante, pokušavajući izgladiti stvar. Radilo se o šali, prodao im je dobru foru. Učenicima sam ukratko objasnio da smo svi imali susret s nekim virusom što su brzo povezali sa svojim iskustvom preboljenih viroza, gripe i sl. Učiteljima nije strano od učenika slušati razne, simpatične konstrukcije na granici stvarnosti i mašte, interpretacije školskih (ne)zgoda protkane šarenim notama dječje nevinosti.
Sada djeca slušaju o novom virusu, svojevrsnoj enigmi i za svijet odraslih koji ih okružuje. Školska svakodnevica je izmijenjena, odjeli podijeljeni na polovice, kretanje kroz školu ograničeno i popraćeno nizom uputa. Usklađuju se s novim okolnostima. Nama odraslima se nije lako uskladiti s novim, volimo ono staro, prokušano, odabrano. U njemu vidimo svijet po svom, često volimo reći da je prije bilo bolje. Čovjek ne voli neizvjesnost jer uz nju po navici veže osjećaj tjeskobe, a nitko ne voli tjeskobu. U korijenu tjeskobe je strah. Strah sam po sebi nema neku moć osim one koju mu sami dodijelimo. Strah koji se izmiče kontroli ima tendenciju da podivlja i galopirajući traži priliku da se umnoži.
Prvi tjedan nastave u novim okolnostima je iza nas. Učenici u školu dolaze u grupama, naizmjenično svako drugi dan. Roditeljima ulazak nije dozvoljen, klasičnih roditeljskih sastanaka nema. U dvorištu nema vreve , udaraca lopte o zidove, rasprave tko je u pravu i čija je taktika napada na gol protivnika bolja. U svijetu odraslih mjesecima vlada prijepor o stavu kojeg je potrebno zauzeti prema koronavirusu. Odrasli sjede pred ekranima, namrgođeni su, koriste sigurnost anonimnog komentiranja da se “tuspase” na člancima o Covidu. Naša djeca imaju iskustvo zabrane kretanja, dobro poznaju riječ “dezinfekcija” koju većina njihovih roditelja nije znala ni izgovoriti u njihovim godinama, a zaštitne maske u različitim bojama i uzorcima već polako postaju dio imidža tinejdžera. Znaju što je distanca, zasigurno će ovladati procjenom koliko je jedan, a koliko dva metra. Naša djeca slušaju kako liječnici pričaju što treba činiti, a što ne, slušaju i kako roditelji ponekad govore, a i rade suprotno. U školi tek čuju mnoštvo uputa. U nekim slučajevima djeca čuju trostruke poruke. Ta količina međusobno kontradiktornih informacija smete i odraslu osobu.
Mama, tata, učiteljice. Zbunjen sam.
Djeca imaju veće kapacitete nego li volimo misliti. Prilagodljivi su, uz pravu informaciju imaju tendenciju uskladiti se. Odrasli im često ne daju pravu informaciju. Današnja djeca su i bez korone izložena moru informacija, odrasli ih dodatno zbunjuju misleći da im stvaraju prostor za kritičko razmišljanje dok optužuju jedini druge za zatupljivanje i jednoumlje. Koliko je živih ljudi na ovom svijetu toliko je i zamjedbi. Ne trudimo se dovoljno oko dogovora.
Roditelji, sjednite i razgovarajte sa svojom djecom. Ako im je sve logično, standardno i zadovoljni su recite da ste tu za svaku njihovu potrebu i upit, a iz prikrajka promatrajte njihovo ponašanje i poredite ga s prijašnjim iskustvom.
Ako vam govore o emociji smetenosti, zbunjenosti, o nejasnoćama, budite iskreni. Vrhunski epidemiolozi kažu da ne znaju sve o ovom virusu, pa zašto ne biste vi mogli reći svom djetetu: “Čuj, ne znam što će biti u bližoj budućnosti, kako će izgledati naša svakodnevica. Sad ti mogu reći da vjerujem da će i ovo proći, a bitno je da se pratimo i razgovaramo o svemu što te zanima. Skupa možemo pogledati u knjizi ili na internetu što je to virus i kako se širi i truditi se biti odgovorni prema ljudima u našoj okolini, paziti sebe i druge. U redu je da si zabrinut. To je sasvim prirodno.”
Sjetite se priče o Anti i njegovu virusu i pokušajte ju staviti u današnji kontekst. Ante bi bio predmet brutalne stigmatizacije. U Psihologijskom rječniku piše da socijalna stigmatizacija (grč. stigma – znak, žig, onaj koji je obilježen) može dovesti do izolacije ili odbacivanja osoba koje pokazuju neke oblike društveno neprihvatljivog ponašanja.
Poučimo našu djecu ovoj riječi i njezinu značenju, jer kada s vremenom sve više njihovih kolega iz škole bude prolazilo postupak samoizolacije postoji opasnost od socijalno nasilnog ponašanja pri povratku u školu kroz izbjegavanje ili dobacivanje. Osnažimo našu djecu da kroz znanje razvijaju svoju socijalnu inteligenciju. Ironično je pročitati da samoizolacija može dovesti do stigmatizacije koja opet može dovesti do izolacije pojedinca. Nakon prisilne izolacije u izabranu. Samoizolacija zbog bolesti traje potencijalno nekoliko tjedana. Usamljenost je pak poodmakla, zarasla cesta, debelo u pustinji, bez sunčeve svjetlosti. Tom cestom voze klinci koji su se obojili bojama kojima su ih drugi gađali, oni koji su počeli vjerovati da su drugačiji i nedostojni svjetla reflektora pod kojim stoje njihovi vršnjaci.
Roditelji su opterećeni raznim brigama oko privređivanja za svoju djecu, liječnici apeliraju na savjesno ponašanje bojeći se kraha zdravstvenog sustava, nastavno osoblje je zatečeno novim okolnostima brinući se kako prilagoditi nastavni plan i program i novim poslovima koje odjednom moraju obavljati. Možemo li zaključiti da smo svi zabrinuti pa da to natjecanje bez cilja zaključimo, utišamo se i namjestimo uho za djecu?
Strpljenje. Na tržištu vrlina trenutno najvrjednija. Dijete je nestrpljivo. Zreo čovjek strpljenje ima u sebi, treba ga pronaći i vježbati.
Svima nam želim strpljenja.
Davno su rekli mudri: “Sve prolazi…samo Bog ostaje isti.”
I ovo će proći.
Razgovarajmo s djecom.
Mario Brkić, psiholog u OŠ Marka Marulića Ljubuški
E-mail kontakt: [email protected]
