On se zove Ivan Zlatan Rebić, diplomirani je inženjer aeronautike, diplomirani zrakoplovni tehničar. Sve je završio u rekordnom roku, baš kao i Srednju zrakoplovnu školu Central Technical School – Aircraft Department u Torontu.
Za osnovnog pilota plus instrumentalno letenje obučio se 1975. godine, dozvolu profesionalnog pilota plus instrumentalno odobrenje dobio je 1980. godine kao najbolji polaznik. Upravljao je avionima generalne avijacije i Turbo Thrush 1500 sati po južnoj Europi i sjevernoj Africi.
Završio je obuku u tvornici aviona Air Tractor u Olney u Texasu, stekao cerifikat za letenje na svim modelima i tipovima te tvornice. Letio je u vatrogašenju od 1977. do 2000. godine, kada je eskadrila predana Ratnom zrakoplovstvu i Protuzračnoj obrani, piše Slobodna Dalmacija.
I konačno, bio je i ostao dragovoljac Domovinskog rata. S dragovoljcima je izgradio ugrubo aerodromske piste do asfaltiranja i hangare, obnovio povijesni avion Ikarus Kurir. S njim poletio s prvog ručno izgrađenog aerodroma u Vinjanima Gornjim kod Imotskog.
Pitate se zašto ovoliki životopis o čovjeku iz naše današnje priče. Evo i odgovora.
U Imotskom i Imotskoj krajini on je i dalje samo Zlatan koji se bavi nekim projektima i koji je toliko zaljubljen u avione, aerodrome i u neke svoje čudne projekte da to graniči sa zdravim razumom. Kažu, on je na svoju ruku.
A zapravo Ivan Zlatan Rebić je vrhunski inovator koji nije dovoljno shvaćen i koji sve svoje projekte pokušava riješiti od prihoda koje sam stekne, koristeći pri tome mnoštvo otpadnog materijala koji svaki dan bacamo na tone.
Sigurno, u nekim drugim sredinama, konačno i državama, njemu bi kao branitelju i inovatoru na raspolaganju bili poticaji da oformi proizvodnu firmu, uposli ljude i počne izbacivati svoje zamisli na vidjelo dana.
U KINI BI PROFITIRAO
– U Narodnoj republici Kini svi takozvani naši “Antutunovi”, ono kao ljudi na svoju ruku, su odmah prepoznati i potpomognuti od države da nastave sa svojim umotvorinama, za razliku od nas i Europe koji takve ljude smatraju čudnima i nitko ih ne šljivi.
Pa vidite, našim braniteljima daju poticaje da uzgajaju koke hrvatice, pa da proizvode med, ekološku hranu i slično. A jeste li vi vidjeli branitelja koji ima neke druge zamisli i druge poglede, konačno i znanje, da mu recimo država pomogne izgraditi mali pogon za izgradnju nekih naprava koje će pomoći ljudima u svakodnevici, a pri tome i zaposliti mlade ljude u tom pogonu?
Niste vi to vidjeli, a niti ćete vidjeti – veli nam Zlatan kada smo posjetili njegovu radionicu u Rebićima. Čuli smo da naš pilot priprema nekoliko novih projekata pa smo ga iznenadili. Ono što smo vidjeli skoro je nestvarno.
Dvije velike radionice pune, doslovno pune, raznih što željeznih, što aluminijskih kostura. Na stotine raznih dijelova nekih motora, na hrpe otpadnih sirovina.
– Vidite, ja se u ovome svemu odlično snalazim. I moj novi projekt vozila budućnosti radim od otpada. Novca nemam za kupnju repromaterijala, pa se uz pomoć svoje pameti snalazim.
OD STARE BAČVE PEĆ
Sam sam od stare bačve i šamota napravio peć za taljenje željeza i aluminija i sam oblikujem kalupe i stvaram dijelove za motore – veli nam Zlatan, pokazujući peć za taljenje koja više sliči nekoj kanti za otpad. No ona njemu itekako služi.
– Prvi i najvažniji projekt je Terra areaa aqua mobil, ili skraćeno TAAM. To je univerzalno vozilo koje je težnja svih dosadašnjih civilizacija. On može voziti kopnom i kada ti dođe vodena prepreka, bilo rijeka, jezero ili more, isto vozilo može uredno voziti po vodi. No moj izum je još savršeniji. Ima i treću dimenziju i može letjeti.
Čuli ste za morsku lastavicu? Ona plovi, kreće se pod površinom ali zna izletjeti iz mora i letjeti skoro 400 metara. Eto na tom principu gradim svoj novi uređaj, na principu morske lastavice i ekranoplana.
Uđite na Google, pa ćete vidjeti. Moj model će moći voziti i po makadamu, planinskim stazama, po svim terenima. Upravo radim podvožje zbog vožnje na takvim terenima i ono će biti bolje od sličnih na Citroenima tipa “Ajkule” i “Spačeka”. Sve to radim iz otpada i ništa nije kupljeno osim sitnih vijaka.
Znači, kada moje vozilo iziđe iz garaže, samostalno će voziti recimo do mora, a da ga ne stavim na prikolicu. A to do sada nitko nije postigao. Pazite, niti jedna amfibija osim nekih vojnih nije uspješna, a pogotovo civilna. Moja će biti prva.
Najteže će biti složiti sustav ventilatora na krovu vozila. Aerodinamička svojstva kopiram od morske lastavice. Većina dijelova je plutajuća, šuplja, ali isto tako otporna da voze prometnicama. Kako, e to samo mi znamo.
TEHNOLOGIJA JE SAVLADANA
-Tko mi, priupitasmo Zlatana?
– Pa imam još tu nekih mojih prijatelja, ali neće da se za njih čuje, jer se plaše da ih ne proglase manitima. A meni je svejedno. Bog nas je svakog stvorio da na svoj način mijenja svijet, pa tako i ja moram tome pridonijeti.
Ponavljam, da sam u Kini ja bih to već sve i napravio jer bi me država pomogla, a ovdje moram sve sam. Prikupljati otpad, pa taliti, pa variti, pa glodati. To prometalo kojem su težile sve civilizacije izašlo bi već vani.
A to je da imate automobil koji vas vozi, ako dođe prepreka da leti ili plovi vodom, te da vam to bude ujedno i stan, radna soba… Znači s njim putovati, odlaziti na radno mjesto, u njemu se i s njim odmarati. Novci za to nisu veliki, ali mi treba oko pola godine za to napraviti. Tehnologija je savladana, ali financije nikako – priča nam Zlatan.
DO KRAJA GODINE
– A da je sada u rukama jedno pedesetak tisuća eura, pitamo Zlatana?
– Oooooo, to je puno, ogroman novac. Da je upola toliko ili trećina, svi ovi moji projekti ugledali bi svjetlo dana do kraja godine.
I tako imotski Elon Musk po znanju i idejama, ali ni blizu po financijama gura svoje projekte budućnosti. Uporno i marljivo po cijele dane radeći u svojim radionicama.
Ovdje smo spomenuli samo nekoliko projekata, jer za pratiti Zlatanovu upornost trebao bi nam prostor svih stranica “Slobodne”. Možda nekom drugom prilikom, kada iz njegovih radionica iziđe, za početak, futuristička amfibija TAAM, izrađena od otpada.
