Prije nekih 20-ak godina išli smo redovno za Novu godinu na europske sastanke mladih u organizaciji Taizea. Jedne godine grad domaćin je bio Beč i ekipa nas četvero iz Mostara smo bili smješteni u kući gdje je živio jedan bračni par. Bili su umirovljenici, ljudi koji su nam otvorili svoj dom i učinili da se osjećamo ugodno kao njihovi gosti. Nakon upoznavanja i razgovora, pokazuju nam kuću, naše sobe. Sve super. Dok nismo došli do WC-a. Čovjek pustio vodu, okrenu slavinu i govori ‘HOT’. Okrenu je na drugu stranu, kaže ‘COLD’. Mi se gledamo, nije nam jasno zašto nam objašnjava kako se pušta hladna i topla voda.
Piše: Marko Karačić
-Brate, ovaj misli da mi ne znamo što je slavina – govori mi prijatelj. Ništa! Klimnuli glavom u nevjerici, čekamo da nas šok malo popusti pa da čovjeku objasnimo da smo ipak malo odmakli od plemenskog načina života. Vraćamo se u dnevni boravak, kad jedan iz ekipa sjede pred kamin. -What’s this? – pita domaćine . Oni se pogledaše, pa vratiše pogled na kamin, pa na prijatelja. Ja se već držim za glavu i pokušavam ostati ozbiljan, ovo drugo dvoje iz ekipe prasnuše u smijeh.
-Fire, fireplace – reče zbunjeno domaćin.
-Aaaaaa – uzvrati onaj naš mrtav/hladan.
Uglavnom, objasnimo ljudima da se ne vozimo u kočijama, imamo vodovod i kanalizaciju, struju i da smo odmaknuli od srednjeg vijeka. Možda ne daleko, ali ipak odmaknuli.
Zašto pišem ovo. Kada Palmer, Sattler i domaći političari kažu kako su izbori u Mostaru senzacija, onda se uvijek prisjetim ove situacije iz Beča. Kada danas pojedinci početak predizborne kampanje i izbore za mjesec dana proglašavaju povijesnim, opet se sjetim ove situacije iz Beča.
Jer ništa od toga nije niti senzacionalno niti povijesno. To je sve normalno, samo neki o tome pričaju kao naš austrijski domaćin o slavini. I Mostar nije poseban grad, samo su ga pojednci s lošim namjerama i zakonima učinili takvim. Izbori i novo Gradsko vijeće ga mogu vratiti tamo gdje mu je mjesto, a hoće li tako biti vidjet ćemo.
Povijesno i senzacionalno bi bilo da onaj broj od 15 317 nezaposlenih u Mostaru (podaci za listopad) bude 1000. Senzacionalno bi bilo da red ispred Pučke kuhinje nije sve veći ili da ga nema, da radnici ne rade za plaću od 400 eura, da grad ima normalne zelene površine, da nije ‘okićen’ vrećama za smeće nakon svake bure, da rodilje i djeca imaju nekakve naknade od toga grada.
Puno toga mi još nemamo što normalan svijet ima, ali to malo što dobijemo, nemojte proglašavati senzacijom. Vrijeđate nas! I nemojte tražiti pljesak kada stanovnicima Mostara osigurate nešto što drugi već odavno imaju. Trebate se ispričat što to do sada nismo imali, a ne čekati pohvale!
Učinite da npr. Mate Rimac otvori tvornicu u Mostaru, pa onda pričajte o seznacijama.
Za kraj, još jedna priča. Ne znam je li istinita, ali je volim. Kažu kad je Mujaga Komadina, legendarni gradonačelnik Mostara otišao u austrijskog cara na dvor, car mu pokazivao blago koje ima. I zaista, svakakvog blaga tu bilo. Ali Komadina, kažu, nije bio posebno oduševljen.
-A što je najveće blago kod vas?- pita ga car.
-Kiša navakat – odgovori Komadina. Nema kiše, nema ni uroda, nema što jest. Kiša u pravo vrijeme je mnogima onda bila najveće blago. Prošlo je više od 100 godina od toga. Jesmo li ikakav pomak napravili?
Vidiš, možda je Mujaga kriv što je onaj domaćin iz Beča na pragu 2000. godine mislio da nam treba objašnjavat HOT i COLD na slavini. U svakom slučaju, 20. prosinac je važan dan za Mostar, ali niti u kojem slučaju povijesni ili senzacionalni. Građani biraju svoju vlast, vraćaju Mostar tamo gdje je uvijek bio i gdje mu je mjesto. A ako ta vlast bude služila svojim građanima, možda ćemo pričati o povijesnim i senzacionalnim stvarima. Vidjet ćemo. Sve ovisi o vama i o tome koga izaberete.
Izvor: Pogled.ba
