Home Crna kronika Netko na HRT morao bi dati ostavku: Koliko hercegovačke djece treba umrijeti...

Netko na HRT morao bi dati ostavku: Koliko hercegovačke djece treba umrijeti da HRT otvori Dnevnik s tom viješću?

SHARE

Novogodišnje jutro, prvoga u siječnju ove godine, osvanulo je tragično za osam majki, osam očeva, desetke braće i sestara, za stotine prijatelja. Za mladim životima osmero djece, jučerašnjom zorom, plakao je svaki hercegovački kamen, a Lašva se, nakon 27 godina, napunila suzama. Onim najgorčim – suzama za ugašenu mladost.

Ispod nasmiješenih lica, na fotografijama s maturalne zabave, sada, uz datum rođenja, stoji datum smrti.

Osmero djece, cijela jedna generacija hercegovačke mladosti i hrvatske krvi, nije svojim odlaskom dovoljna za pijetet Hrvatske radiotelevizije. Za pijetet djeci, pijetet građanima Republike Hrvatske, pijetet studentima Sveučilišta u Splitu i Zagrebu.

Naime, u središnjem Dnevniku, ultimativnoj informativnoj emisiji svih Hrvata, na HRT 1, u 19,00 sati, novinarka i urednica emisije Šimić-Mrzlečki, u 32. (!!!) minuti je hladno izvijestila svekoliku javnost o najvećoj tragediji hrvatskog naroda, još od tragedije na Kornatima.

Vijest o pogibiji osmero djece iz Posušja našla se na početku drugog dijela Dnevnika, iako je po dva kriterija ( 1. – negativnost, 2. – blizina ) morala biti prvi rang i apsolutni prioritet. Valja uzeti u obzir da je informativni program HRT-a gotovo jedini relevantan izvor informacija s terena velikom broju hrvatskog puka, toliko naslonjenog Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.

 

Pretpostavljam da je urednica Odjela za Informativni medijski servis HTV-a Katarina Periša Čakarun čula za Bosnu i Hercegovinu, susjednu zemlja s cca 450 000 Hrvata. Istoga naroda, iste krvi. Povijesno gledano, upitno je bi li se ikada uspjela stvoriti hrvatska država bez Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

Ipak, pogibija osmero djece iz Posušja dobila je dvije minute prime-time prostora na HRT-u.

Hrvatska radiotelevizija ima dopisništvo u Mostaru. U prostorijama ‘Napretka’ nalazi se studio s novinarom i snimateljem.

Ipak, HRT je Dnevnik otvorio viješću o rođenju prve bebe u 2021. godini. Lijepo, da. Zanimljiva podudarnost da je bebu rodila majka iz Siska, a obitelj je zbog potresa ostala bez kuće. Zanimljivo, jer, eto prilike da se još malo jaše po ljudskoj tragediji.

Djeca Posušja, državljani Republike Hrvatske, nisu zanimljivi.

HRT Dnevnik nastavlja javljanjima reportera iz Gline, Siska i Petrinje, uz razgovor s ugostiteljima koji kuhaju besplatnu kavu za volontere na terenu. Djeca Posušja, državljani Republike Hrvatske, nisu zanimljivi.

U nastavku emisije, reporteri razgovaraju s obiteljima koje su dobile privremeni smještaj. Statičari obilaze teren, gradi se logistički centar u Petrinji, pristiže pomoć i čitav politički vrh. Djeca Posušja, državljani Republike Hrvatske, nisu zanimljivi.

„Cijela Hrvatska se ujedinila“, u jednom trenutku napominje novinarka. Hrvatska, regija i Europa.

Niz potresa koji je porušio Banovinu i odnio sedam ljudskih žrtava ujedinio je sve Hrvate; one iz Istre, Dalmacije, Moslavine, a posebno one iz Bosne i Hercegovine. Posebno, jer Hrvati iz BiH na koljenima hodočaste za RH. Pružaju svoju posljednju mrvu kruha za pomoć RH, plaču s Vama brojeći svaku ciglu u Petrinji, svaku noseću gredu, svaki konac ušivene rane. Poste utorke za oporavak stradalih i mole od Gospoda milost za mir tragično stradalih.

I dalje, djeca Posušja, državljani Republike Hrvatske, nisu zanimljivi.

Dnevnik se nastavlja uz vijest o Splitskom ugostitelju koji mota besplatne sarme za Petrinju, nastavlja se diktiranjem popisa donacija, nastavlja se dramom Milorada Pupovca i tisućitim korona-obraćanjem Beroša. Nastavlja se vijestima o prijetnji poplava i broju novo-zaraženih.

Još uvijek, pola sata u Dnevnik, djeca Posušja, državljani Republike Hrvatske, nisu zanimljivi.

Da je brod s državljanima RH potonuo u Atlantiku, da je avion s državljanima RH pao iznad Kenije – bila bi to vijest kojom se otvara središnja informativna emisija HRT-a. Dakle, koliko hercegovačke djece mora umrijeti za pijetet HRT-a?

Nakon tri kruga želja i pozdrava za 2021. godinu, na red su došla hercegovačka djeca.

Osam ugašenih života mladih Hrvata (!!!), nakon Pupovca, nakon Covida, nakon terenskih priloga o dočeku Nove. Kao da se radi o stradalom psu. Kao da je tramvaj iskočio s tračnica, kao da nam stiže jugo.

Ilko Barbarić je u svom obraćanju naveo da je Županija zavijena u crno. Da, Županija… Posušje, Mostar, Široki, Kiseljak, Busovača, Vitez, Žepče, Sarajevo, Srbija, Crna Gora i svaki kamen – svi su potreseni.

Svi – osim Hrvatske.

Dvominutnim prilogom HRT je postao primjer nacionalne sramote. Za sve Hrvate u BiH – pljuska u lice i poniženje. Degradacija i uvreda. Jer, koliko hercegovačke djece treba umrijeti da HRT otvori Dnevnik s tom viješću?

Nadam se da nikada nećemo saznati.

Ipak, danas je dan za šutnju. Dan kada se svatko od nas treba moliti svom Bogu za spokoj osam duša, za roditeljsku snagu.

01.01.2021. život je izgubilo osmero hrvatske djece. Te večeri osam majki je ostalo bez svoje djece. Osam očeva kopalo grobove nasljednicima svoje loze.  Mia Soldo, Marija Pavković, Žana Pavković, Mirela Rezo, Stipe Jukić, Stipe Romić, Ivan Miličević i Stipe Pavković smrtno su stradali najvjerojatnije od trovanja ugljičnim monoksidom iz plinske peći koja je grijala prostoriju vikendice u kojoj su boravili.

A HRT?

Pa HRT se ošugao u 33. minuti Dnevnika. Na svoju sramotu, na svoju muku.

Jurija Milović | Dnevnik.ba

 

Prenosimo reagiranje i kolega s portala poskok.info:

Netko na HRT morao bi dati ostavku

Mi doista tako mislimo. Jer smo stava da ne postoje hrvatske tragedije prvog, drugog, trećeg i četvrtog reda. Hrvatska je pravno, politički i faktično, država njenog naroda, koji ju je uostalom i osnovao, država svih njenih državljana.

Nemoj se ljutiti HRT, mi jako cijenimo vašu profesionalnost ali Hrvatska je zemlja i Blage Zadre i Kate Šoljić, i država ovih 8. Ma koliko ti to teško, državo naša, bilo priznati.
Tako stoji u njenom Ustavu.Za Hrvatsku državu, jednako važna mora biti vijest o smrti mladih Hrvata u Čileu, Čikagu, Čučerju ili Čapljini.
HRT je nacionalna TV kuća osnovana od nas, koja se mora ponašati sukladno Ustavu. Ona se tako nije ponašala.
A vitez Mile Bošnjak , jedan hrabri Posušanin, tako se recimo ponašao. On se nije pitao 90-ih hoće li pogunuti na Kupresu ili povrh Zadra. Poginuo je gdje ga je sudbina zapala. Na koti povrh Zadra kada je ostao opkoljen. Gdje je i ubijen. I u Zadru je dobio ulicu.
Dragi HRT, ovi dečki i cure, danas bi, da su devedesete, krenuli Milinim stazama. Bez puno razmišljanja.
Stoga ostavke.
Ugušila se nesretno, u nesreći, hrvatska mladost, nevažno kako, možda djelom sotone ili lošim spletom okolnosti, na neki način su i oni žrtve Korone, jer bi sigurno Novu godinu čekali negdje drugo da su ugostiteljski objekti radili. Ugušili su se, ubijeni su, nema ih danas više s nama.
Onda je netko s HRT-a , urednik Dnevnika? Montažer? – odlučio da je ovakvoj tragediji mjesto nekad tamo u 40-oj minuti, kako se ne bi dogodilo da “ne dao Bog” javnost u RH emotivno solidarizira s Hrvatima van RH.

To je znate, u to smo sigurni, ne samo slučajni nemar, to je znato baš malo sotonski od vas. Mi to pratimo već dulje i već jako dugo, predugo, se na HRT-u događa isti obrazac.

Strogo se pazi da se ne dopusti emocija prema našem narodu u BIH. Ako se neka emocija i pusti onda ona mora biti negativna.
Želimo ime tog čovjeka. Ne treba nam isprika. Ostavka.Apeliramo na Vijeće za elektronske medije da istraže ovaj slučaj suptilne cenzure.
Poskok.info