Home Društvo Blaženi Stepinac u posjeti Hercegovini 1938.: Čvrstu vjeru hercegovačkih Hrvata imadu zahvaliti...

Blaženi Stepinac u posjeti Hercegovini 1938.: Čvrstu vjeru hercegovačkih Hrvata imadu zahvaliti svojim požrtvovanim franjevcima

SHARE

Hrvatski metropolit dr. Alojzije Stepinac sa svojom je pratnjom stigao 22. lipnja preko Livna u Tomislavgrad, a zatim je posjetio Posušje, Široki Brijeg i Mostar. To je bio prvi pohod jednoga zagrebačkog nadbiskupa da posjećuje zapadnu Hercegovinu. U svakom gradiću fratri su ga skupa s narodom svečano dočekali, a nadbiskup je svaki put ostao zadivljen svečanim dočecima. Bio je zadovoljan pastoralnim radom franjevaca i pobožnošću hercegovačkog stanovništva.

 

Puk Tomislavgrada i okolice dupkom je ispunio tomislavgradsku crkvu, crkveno dvorište i okolne ulice. Pučko slavlje nastavilo se do kasne večeri, ali je Nadbiskup s pratnjom morao dalje prema Posušju i Širokom Brijegu.

 

Razdragani doček u Posušju

U Posušju su visoke goste dočekali mjesni župnik fra Pavo Šimović i njegov kapelan fra Mutimir Ćorić, dužnosnici mjesnih vlasti, djelatnici članovi HKD »Napredak«, učitelji sa školskom djecom; zapravo se u to predvečerje slio sav puk posuškoga kraja jer je za mnoge od njih to bio jedan od najsretnijih dana u životu – da mogu vidjeti, pozdraviti i primiti blagoslov od najdražeg gosta, zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. Nakon kraćeg zadržavanja u mjesnoj crkvi i okrjepe u župnom dvoru, koji je bio u izgradnji, Nadbiskup se nakon zahvale na toplom dočeku i nakon što je dao svoj novčani doprinos gradnji župnog dvora uputio s pratnjom prema Širokom Brijegu.

 

Na Širokom Brijegu: udivljenje nad očuvanom vjerom

Hrvatski metropolit i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac došao je u predvečerje 23. lipnja te 1938. godine u Široki Brijeg. Svečani doček Nadbiskupu širokobriješki je puk sa svojim fratrima priredio već u prigradskoj župi Kočerin, kao da od silne želje da što prije vide i dočekaju dragoga gosta nisu imali strpljenja čekati do dolaska u Široki Brijeg. Iz Kočerina su Nadbiskup i drugi gosti skupa s okupljenim pukom krenuli prema Širokom Brijegu kamo su uz pratnju crkvenih zvona došli pred poznatu širokobriješku crkvu i gimnaziju.

Nadbiskup Stepinac, s biskupima Alojzijem Mišićem i njegovim tajnikom fra Vendelinjem Vasiljem, križevačkim vladikom dr. Dionizijem Njaradijem i fra Mijom Čuićem u Tomislavgradu ( Duvnu), 22. lipnja 1938.

Doček je bio iznimno svečan. Prvi se s Nadbiskupom, u ime braće franjevaca, pozdravio ravnatelj franjevačke gimnazije dr. fra Dominik Mandić. Svi su bili ushićeni, pa ni nadbiskup Stepinac nije mogao sakriti svoj ushit takvim dočekom. U pozdravnoj je riječi naglasio da mu je iznimno drago što je došao u kršnu Hercegovinu, da zna kako je ponekad težak život u tom kraju i kako je težak bio tijekom osmanske vladavine kada su uništeni svi samostani u Hercegovini, ali i da zna da je narod u tom kraju pun poštenja i čestitosti i želi im svaku sreću i obilje blagoslova. Fra Dominik Mandić u svojoj je pozdravnoj riječii izlaganju naglasio da je 1844. godine ostalo dvadesetak hercegovačkih fratara smještenih u samostanu u Kreševu u Bosni, u kojoj su bila još dva samostana – u Kraljevoj Sutjesci i u Fojnici. Svi ostali samostani u Bosni te svi u Hercegovini bili su spaljeni. Hercegovačkim je fratrima bilo teško i ponekad nemoguće iz kreševskog samostana dolaziti u Hercegovinu gdje su krstili djecu, držali Mise, često na otvorenom, obavljali pogrebne i druge crkvene obrede.

Prvi hercegovački samostan počeo se graditi 1846. u Širokom Brijegu. 1852. godine došlo je rješenje iz Rima da se franjevačka provincija u Hercegovini podigne prema crkvenim zakonima, što je izazvalo veliko oduševljenje hercegovačkih franjevaca, ali i običnog puka. U Mostaru je samostan sagrađen 1862., na Humcu 1867. Široki Brijeg je bio središte njihove muke, njihove ljubavi, njihova rada i napora. Unutar zajednice hercegovačkih franjevaca najaktivniji član bio je fra Didak Buntić; pisao je političke, prosvjetne i gospodarske članke u Hrvatskoj zajednici. Fra Didak je bio dobar narodni psiholog. Pokrenuo je cijeli pokret analfabetskih tečajeva te je u nekoliko godina opismenio više tisuća žena i muškaraca.

Tijekom Prvoga svjetskoga rata u Hercegovini je zavladala velika glad. Pronicljivi je fra Didak tada pokrenuo akciju da se djeca iz hercegovačkih obitelji šalju u župe po Slavoniji u kojima je bilo malo djece i hrvatskog podmlatka i u kojima, bez obzira na rat, nije bilo gladi ni oskudice. Uspio je tako spasiti oko 13.000 djece koja su smještena u Slavoniji, za njima su kasnije došli i roditelji pa je tako Slavonija ojačala hrvatskim i katoličkim duhom, a ova su djeca rasla u boljim uvjetima.

Fra Dominik Mandić inače je bio zaslužan za gradnju širokobriješke gimnazije, ali i mnogih drugih crkvenih objekata po Hercegovini.Bio je iznimno zauzet da se skupe sredstva za podizanje ovih objekata. Godine 1928. slavio je papa Pio XI. svoj svećenički jubilej – 50. godišnjicu  svećeništva. Tom mu je prigodom dr. fra Dominik Mandić, kao provincijal, predao krasan »Šematizam« na latinskome jeziku, u kom je prikazan rad i razvoj franjevačke provincije u Hercegovini od godine 1844. do 1928. Kada je Papa razgledao slike prvih potleušica i koliba do današnjih modernih zgrada, rekao je fra Dominiku: »Vidim i znam inače za teški i mukotrpni rad otaca franjevaca u Bosni i Hercegovini kroz sedam stoljeća. Meni je važno da radite, da ste vrlo aktivni, da idete stopama svojih slavnih otaca i mučenika za svetu vjeru i domovinu. Samo nastavite hrabro uzdajući se u pomoć dobroga Boga i svoga patrijarha svetoga Franje.« Tada mu je Papa dao 750.000 dinara za gradnju modernog doma za vanjske đake.

Uvečer nakon okrjepe Nadbiskup i ostali gosti iz njegove pratnje divili su se krjesovima koje je narod, po svom tradicionalnom običaju, palio po okolnim brežuljcima uoči Ivanjdana. U samostanu su tu večer visoki gosti prespavali.

Ujutro je Nadbiskup predvodio svečanu svetu Misu. U crkvi i ispred nje okupilo se veliko mnoštvo, došli su svi koji su mogli. Pobožnost puka toliko se dojmila Nadbiskupa da je često isticao kako takvo molitveno zajedništvo nije još doživio. Nakon svete Mise visoki su dostojanstvenici razgledali širokobriješku baziliku, gimnaziju i konvikte te izrazili iznimno zadovoljstvo svime što su vidjeli i doživjeli. U jednom trenutku, dok je bio u crkvi, ushićeni Nadbiskup se okrenuo prema prof. dr. se. fra Dominiku Mandiću, istaknutom povjesničaru i direktoru franjevačke gimnazije, i rekao, misleći na širokobriješku crkvu: »Ah, da mi ju je prenijeti u Zagreb.«

 


Nadbiskup Stepinac nije mogao sakriti svoje ushićenje s takva dočeka. Stoga se najljepše zahvalio braći franjevcima i širokobriješkom puku, istaknuvši da mu je osobito drago da je došao baš u Hercegovinu, jer je njezin narod u tom krševitom području pun poštenja i čestitosti, pa mu kao takvom želi svaku sreću i blagoslov. Iza toga, u crkvi je na sve nazočne zazvao svoj blagoslov.

Posebno je zavladala radost i veselje među fratrima i pukom kad su čuli da će tu u samostanu Nadbiskup i njegova pratnja prenoćiti. Uvečer su se i Nadbiskup i njegovi pratioci posebno divili krijesovima (svitnjacima) koje je narod po svom tradicionalnom običaju palio po okolnim brežuljcima uoči lvanjdana. Promatrajući te vatre u večernjoj mrklini i tišini s toga Brijega, s kojega puca pogled na sve strane kršne Hercegovine, Nadbiskup je bio pun ushićenja, vjerojatno i zbog asocijacije na svoj rodni Krašić i okolne brežuljke. Gledati to s jednoga takvog uzvišenja kao što je Široki Brijeg, stječe se dojam kao da se čovjek nalazi negdje između neba i zemlje.

 

Nadbiskup s pratnjom u društvu svojih domaćina u večernjim satima, okrepljujući se nakon napornog puta, na čistom hercegovačkom zraku pod stoljećima starim hrastom, usred hercegovačkog kamenjara, pod kojim su franjevci, štoviše, spavali u tijeku gradnje samostana, u zasipajućem blještavilu vedroga zvjezdanog neba i odsjaja krijesova koji su se svjetlucali dokle je god očni pogled dopirao, upijao je čari ljepote i ugođaja toga herregovačkog krajolika.

Ujutro je hrlilo mnoštvo vjernika prema crkvi da vidi i pozdravi hrvatskog metropolita. U crkvu se slilo mnogobrojno pučanstvo na svetu ispovijed i na biskupske mise. Pobožnost puka za vrijeme bogoslužja toliko se dojmila Nadbiskupa, da je često isticao u raznim prigodama kako takvo molitvena zajedništvo nije još doživio.

Iza sv. mise visoki su dostojanstvenici razgledali širokobriješku baziliku, gimnaziju i konvikte, te izrazili puno zadovoljstvo za sve što su tu vidjeli i doživjeli. Srdačno su se oprostili od svojih domaćina, te ispraćeni od mnoštva područnog puka otputovali u Mostar, s neskrivenim najljepšim dojmovima.

 

Doček u Mostaru

Nadbiskup A. Stepinac i vladika D. Njaradi u pratnji fra M. Kozinovića stigli su u Mostar, glavni grad Hercegovine, 24. lipnja prije podne, upravo na lvanjdan. Na ulazu u grad, dočekala ih je masa ljudi predvođenih hercegovačkim fratrima. Tu je u ime odsutnog biskupa A. Mišića Nadbiskupa pozdravio dr. fra Leo Petrović, generalni vikar. Zatim ga je pozdravio u ime kulturnih društava grada dr. M. Torić, predsjednik »Napretka« , u ime građanstva Marko Suton, narodni zastupnik, te još nekoliko drugih.

Nadbiskup Alojzije Stepinac s izaslanstvom u mostarskom samostanu: Do Stepinca sjedi ex-provincijal i njegov imenjak fra Alojzije-Lujo Bubalo (Hardomilje 1878. – Mostar, 1940.

Nakon svega toga, Nadbiskup se svima zahvalio, istaknuvši čvrstu vjeru hercegovačkih Hrvata, koji su kroz stoljetne borbe i stradanja ostali vjerni sinovi katoličke vjere i neumorni borci za svoju hrvatsku domovinu. Iza toga je dodao: »U svemu tomu imadu zahvaliti svojim požrtvovanim franjevcima, koji su s njima od početka pa do danas dijelili sve ugodne i neugodne časove teškoga hercegovačkog života.«

Potom je povorka krenula uz zvonjavu zvona kroz grad prema  samostanskoj crkvi ulicama iskićenim hrvatskim zastavama, cvijećem i sagovima. Na crkvenim ga je vratima pozdravio u ime hercegovačkih franjevaca provincija[ dr. fra Mate Čuturić. I tu se hrvatski metropolit zahvalio na velikim simpatijama, koje su mu iskazane prigodom ovoga njegovoga prvog posjeta Hercegovini, te je tom prigodom podijelio okupljenom svijetu svoj nadbiskupski blagoslov.

Poslije toga je Nadbiskup s pratnjom napravio kraći predah u franjevačkom samostanu. Tu su domaćini pripremili objed za Nadbiskupa i njegovu pratnju. Nakon ručka visoki su se dostojanstvenici oprostili od domaćina, te ispraćeni od mnoštva građana otputovali u Sarajevo.