Home Nekategorizirano Monika Rašić Bošnjak: “Pandemija je posebno izazovna za žene“

Monika Rašić Bošnjak: “Pandemija je posebno izazovna za žene“

SHARE

Monika Rašić-Bošnjak uspješna je profesorica sa višegodišnjim stažom koja svoje znanje prenosi budućim generacijama.

Posljednjih godina, Monika, koja je magistar hrvatskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti, drži instrukcije i vodi tečajeve iz engleskog, kako za osnovne i srednje škole te za odrasle.

„Više sam godina radila i kao voditeljica besplatnog tečaja engleskog jezika u Knjižnici Ljubuški pod organizacijom Javne ustanove Kulturno športski centar Ljubuški“, kaže nam Rašić-Bošnjak.

Kako ističe, u školama radi od 2010. godine od završetka studija na Filozofskom fakultetu.

Radim kroz ugovore na određeno. Radila sam u svim osnovnim i srednjim školama u našem gradu te trenutno sam s istim oblikom ugovora u radnom odnosu kao nastavnik engleskog jezika u Osnovnoj školi Marka Marulića. Pokretač sam i voditelj tečaja engleskog jezika za sve učenike osnovnih i srednjih škola kao i tečajeva za odrasle. Na pokretanje tečaja sam se odlučila zbog nestalnog radnog odnosa zbog tih ugovora na određeno, zbog neizvjesnosti koje oni nose, ali ujedno i zbog sebe, zbog želje za radom, zbog želje za samo razvojem te zbog prenošenja znanja“.

Ona kaže kako joj je iskustvo koje je stekla vođenjem tečajeva te radom u školi neprocjenjivo.

„U nepunoj sam normi u školi tako da mi to daje više vremena za privatni posao vođenja tečaja engleskog. Tečaj je organiziran u grupama što znači da su polaznici podijeljeni u grupe od 4-8 polaznika, doduše to ovisi o epidemiološkim mjerama. Grupe su podijeljene po uzrastu i po predznanju. Tečaj je usmjeren na komunikaciju i komunikacijske sposobnosti jer tu leži najveći strah pri učenju stranog jezika. Učenje je usmjereno na dopunjavanje formalnog obrazovanja. Ovo čime se ja bavim nisu instrukcije pred kontrolni, već nadogradnja na formalno obrazovanje, na školsko gradivo, točnije na školski plan i program.“

Ona dodaje kako je u vrijeme pandemije došlo do znatnih promjena u njezinom radu, kako u školi, tako i sa vođenjem tečajeva.

„Školu smo prebacili online i krenuli s nastavom na daljinu. Što se tiče tečaja, uslijed tek stečenog kontinuiranog rada,  bili smo primorani sve zaustaviti zbog lockdowna, jer rad na daljinu, odnosno održavanje tečaja online, nije bilo moguće jer smo bili svjesni mnogobrojnih nedostataka takvog izvođenja tečaja. Takav način rada jednostavno ne bi bio kvalitetan i dovoljno funkcionalan.  No, u svakom zlu ima nešto dobro, tj. ljudi su postali svjesniji nekih stvari tijekom izvođenja nastave na daljinu. Interes za učenje engleskog jezika se skoro udvostručio što se tiče svih uzrasta i baš zbog nedostatka interakcije učitelj-učenik pa čak i učitelj-roditelj stvorila se rupa u znanju što se tiče vezanih predmeta kao što su hrvatski jezik, engleski jezik, njemački jezik, matematika… To su dakle predmeti koji su tijekom ove pandemije najviše propatili te se sada trudimo nadoknaditi sve te nedostatke.“

Kaže kako je bilo potrebno mnogo kako bi se pripremilo za online nastavu.

„Online nastava je došla kao iz vedra neba te nismo imali nikakve pripreme za takav način izvođenja nastave. Bilo mi je potrebno puno više vremena, čak i 2 do 3 sata kako bih sročila djeci ono najbitnije i kako bih kvalitetno prenijela znanje, dakle puno više vremena treba biti uloženo u pripremu samog nastavnog sata online u odnosu na klasično predavanje uživo, jer moram smisliti načine kako da se gradivo najbolje usvoji u novonastalim uvjetima pandemije.“

Dodaje kako je najnegativnija stvar online nastave upravo nedostatak povratne informacije od djece.

Prošle godine tijekom pandemije predavala sam nižim razredima te smo obavljali samo pismene testove bez usmenih, a radi se o takvom predmetu kao što je engleski jezik koji je živa materija i za kojeg je nužna povratna informacija kako bi se usvojilo znanje. Bili smo zatečeni situacijom, te ni ispitivanja, a samim tim ni ocjenjivanja znanja nisu bila realna i temeljita kao kod klasične nastave“, objašnjava i dodaje kako su ipak prevladali prepreke.

Mislim da smo se super snašli obzirom na situaciju, jer ja kao profesor sam imala tehnološka sredstva za takav način rada kod kuće ( laptop, printer) dok neka djeca nisu. Bez obzira koliko se općina i škola trudila pomoći i dodijeliti sredstva, nije se sve moglo dovoljno pokriti unatoč ulaganjem velikog truda, no i sada pokrivamo te rupe koje su nastale tokom online nastave“, kaže Rašić-Bošnjak.

Dodaje kako joj je veliki izazov bio uskladiti posao i obitelj, te da vjeruje kako je ženama puno teže kada se odlučuju na pokretanje dodatnih poslova.

„Uskladiti obitelj i posao je svakako izazov pogotovo u obiteljima gdje su mala djeca ili gdje ima više djece. Za mene osobno uskladiti obitelj, posao i dodatni posao kojim se još bavim, bilo je skoro pa nemoguće. Mislim da je ženama puno teže nego muškarcima jer da bi radile nešto dodatno to iziskuje više snage, truda i još jednu dodatnu ulogu. Moraju se izboriti, dobro organizirati a treba imati i malo sreće i, naravno, ono najbitnije podršku svojih najbližih. Tu ne mislim samo na partnera, koji igra ključnu ulogu, već i na, u mom slučaju, roditelje. Oni su mi najviše pomagali u smislu čuvanja djeteta, posebno dok je on bio manji i to mi je puno olakšalo. Da se vratim na partnera, bitno je da ima razumijevanja kada ne stignem odraditi sve, na primjer topli obrok na stolu. I naravno da sve što ne uradim ja, odradi on.“

U vrijeme pandemije posebno je teško stići sve poslovne obaveze.

„U zadnje vrijeme pokušavam imati slobodno vrijeme, posebno vikendom jer je kroz tjedan kaotično pa pokušavam naći balans. U jednom periodu sam se isforsirala i donosila posao kući, kao i većina mojih kolega koji rade s djecom, ali sam shvatila da tako ne ide i da je previše za mene. Znala sam u ponoć kući sjediti i raditi. To me je dodatno iscrpilo i onda sam se potrudila rasporediti vrijeme kako meni odgovara, da me dijete više ne pita ”mama jel opet radiš”. Nakon te rečenice se zamislite, toliko vremena posvećujem drugoj djeci, a ne nađem dovoljno za svoje. I tada sam rekla; „neka se ljuti tko hoće, meni je obitelj najvažnija i za njih moram i želim naći vremena“. Ja ne radim ovaj posao zbog zarade, to je jednostavno moj poziv. To je želja i volja za radom i to slobodno vrijeme koje nađem na silu provodim s obitelji. Meni nije cilj da imam veliku karijeru već da osiguram sebi normalnu egzistenciju, zbog toga guram naprijed“, poručila je za kraj.

Autorice: Anamarija Perutina, Laura Soče i Kristina Šalinović

Ovaj je članak nastao u sklopu projekta „Osnaživanje žena u medijima – faza II“, koji se realizira u okviru aktivnosti „Liderke u akciji: Emancipacija i pružanje usluga u sklopu humanitarnih i urgentnih praksi u vrijeme pandemije“, koja se provodi kao dio projekta “Žene na izborima u BiH”, financiranog od strane Švedske a implementiranog od strane Razvojnog programa Ujedinjenih nacija.

Sadržaj pripremljenog članka isključiva je odgovornost Udruge „HRID“ i ne odražavaju nužno stavove Švedske niti UNDP-a.