Home Kultura Zaustavilo ga na granici: Što sam ponio iz zavičaja u tuđinu? Prazan,...

Zaustavilo ga na granici: Što sam ponio iz zavičaja u tuđinu? Prazan, a pun kufer!

SHARE
Sad kada sam s obitelji sretno stigao u tuđinu, napisat ću vam što mi se dogodilo na granici, čemu su se čudili carinici, a ne znaju oni…? Pa kako bi i znali, oni samo rade svoj posao…

A čiji posao ja radim nego svoj, iako u tuđoj zemlji. I ne žalim se, to je moj izbor koji je došao u krajnjem slučaju, jer sam često tako govorio: „ U krajnjem slučaju, ima posla u Njemačkoj“ ili kako bi moj djed Martin, pokoj mu duši, govorio: „ Ne plašite se života ni gladi dok radite. Ali nemoj te trpiti da se netko iživljava na vama, dok je pleća bit će poduzeća!“. Ma nije on baš tako rekao, nego ja pokušavam dotjerati to u književnu formu, jer sam završio fakultet i dobro sam školovan, što ‘no se kaže kod nas.

Da nije odavno umro onaj što me nagovori da studiram strojarstvo i brodogradnju u Rijeci, sada bih mu sve živo opsovao. Čuj Duvnjak, a studira brodogradnju, ali tako je tada bilo, kao čekao me siguran posao- Znao sam da taj posao nije na Duvanjskom polju, pa sam mislio ostati u Rijeci, lijep grad, treba priznat.

Ali, mlado ludo, dođoh s diplomom preko ljeta kući, kao malo da se odmorim, ali se ona moja „prilipi“ za me, ona imala dobar posao i tako, malo pomalo priljubi i ja, pa sklopišmo brak, pravo po kršćanski.

Ali ne prođe dugo, zarati, ja ostadoh u zavičaju, na ratištu, dan za danom, pune četiri godine. A nakon rata, da ne duljim, priskačem jedan dugi period traženja posla, a djeca došla, njih troje. A meni trideset i kusur godina, što sada?

Nisam dugo razmišljao, u tuđinu, pa daleko zapraši, u Hamburg, u Njemačku! Dobar i težak posao, u struci, u luci, a dobro se i zaradi. U početku me dobro gušilo, što zrak, što magla, ali priviknuo, a uvijek o svojoj obitelji mislio, o svom zavičaju, o djetinjstvu…Posebno kad bih noći legao sam u topli krevet, a hladan do Boga, nigdje nikoga moga.

Izdržao sam dvije godine bez žene i djeca, a onda dođoše i oni. Žena se zaposli, djeca pođoše u školu, imamo veliki stan, mnogo radimo, mnogo zaradimo, zajedno smo i dobro nam je.

U zavičaju ostadoše stari roditelji i svježe uspomene, ali tako je kako je. Dođemo dva tri puta godišnje u svoje selo, jer daleko je Hamburg, svi imamo obveze, nekako se uskladimo za Gospojinu i Božić i to je to.

I ovaj Božić brzo nam prođe, valja natrag. Počešmo se spremat. Stiže punica nosi djeci toplih čarapa i papa, zetu pršut i pečenicu, kćeri, ona to voli, domaćih kobasica i…da ne nabrajam, znate već.

A onda moja mater i ćaća u drugi kufer trpaju, pa more vam zatrebat ovo, i ovo, ovo je naše, domaće, vi to volite, od suvog mesa do kiselog kupusa, pite i ušćipaka, pa kolača, pa domaćeg kruva ispod sača.

E onda ja nastupam, pred prijekornim pogledom svoje supruge, zaprepaštenjem i križanjem matere, ćaće, punice, i strinu vrag donese da se pozdravi.

Naravno, sve izbacim iz oba kufera, uz psovku malo blažu. U jedan strpam ono malo garderobe što moramo ponijeti, jer ne nosimo puno, ima u kući u ormarima. Drugi kufer ponesem prazan, a oni se samo čude što radim. Djeca se razletila po selu pozdravljat, govorim ženi da ih zove, idemo, palim motor, daleko je Hamburg.

Ostavljamo začuđene majke s obveznim „Bog vam bio na pomoći, molit ćemo dok se ne javite, pamet u glavu dico moja, a Bože moj…ma ništa ne ponesošte, a put dalek…“ i dok one broje mi zamičemo.

Zamičemo, selo i zavičaj ostavljamo, provozamo se preko kolodvora da se pozdravim s kolegom gastarbajterom, ali on pod snijegom, sretan da više ne ide u tuđinu, samo mi namignu! Na kolodvoru “Ćićko” spreman za vožnju, putuje se, putuje…A je, srce se malo stegne, više ne znamo idemo li od kuće ili kući, dok ne dođemo na granicu, na Kamensko.

A na granici, po naredbi carinika sve vadimo, a malo toga imamo. Carinik otvara gepek, dva kufera u njemu, obliziva se on, ali i ja! Otvara jedan kufer, ono gdje je odjeća, malo probuca, pa uhvati onaj drugi, nešto ga odmjeri u ruci, a ja se nekako ironično podsmijevam.

„Prazan kufer, što je ovo, koga vi…što će vam prazan kufer, sigurno vas nešto čeka preko granice, ali ima i dubinska kontrola, pazite“, nekako začuđeno i s nevjericom u očima, govori carinik.

„Nije to gospodine prazan kufer, pun je suvenira, ali emotivnih, da, emotivnih suvenira koje vi ne vidite, a pun ih je kufer. Evo na dnu kufera je miris pokošenog sijena s duvanjskih livada, odmah zatim stavio sad blatnjave kiše duvanjske, jesenske, pa vidite ovaj suvenir duvanjske bure, pušanije? U ovom jednom prigratku je snijeg s Vrana, do nje prtina kroz selo, pa snijeg cilac. U ovom posebnom prigratku je zalazak sunca, ono preko Privale kad se privaljuje. U ovom malom je žubor mog potoka iz djetinjstva i pjesma ptica, a ovdje, ma mogao bih nabrajati…Ne vidite, što ću vam ja! Evo na vrhu su proljetni mirisi, uz ljetne vrućine…Nemojte nas zadržavati, žurimo, a vi svejedno ne razumijete što su to emotivni suveniri, što su to uspomene, sjećanja, što je to što nosim preko granice u punom, a praznom kuferu, što ne možete pretresti, ni cariniti…“, govorim ja gospodinu u uniformi, a on se ukipio, ne trepće, zaledio se na ledenom jutru duvanjskom, na pušaniji koju nosim preko granice. A moje srce se topi dok gledam prazan, a pretrpan kufer suvenirima  koje nosim u hladni Hamburg, koje nosim gdje god idem, a carinik neka se čudi i slika! Moje srce je iskomadano, ali važno je da kuca, a moja duša razbacana  po “praznom” kuferu!

Pozdrav iz Hamburga, iz toplog stana, u kojem sam prvo otvorio kufer emotivnih suvenira, pa sjeo da vam napišem i da naši znaju da nas na granici nisu maltretirali, da smo sretno stigli! I da sutra “idemo delat”, kako kaže jedan tamo od nas.

www.tomislavnews.com/   Iz  tek objavljene knjige komedija “Burek bez mesa”,  autorice Ljube Đikić.