Anita Ivanković, magistrica hrvatskoga jezika i književnosti i novinarstva uspješna je bivša studentica Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Kolegica Ivanković glavna je urednica posljednja dva broja časopisa studenata Filozofskog fakulteta „Fenix“ koji je ugledao svjetlo dana nakon devet godina duge stanke od posljednjeg objavljivanja. Uz to, Anita je bila članica ali svojedobno i predsjednica Kluba studenata hrvatskog jezika i književnosti „Franjo Milićević“.
Razgovarala: Barbara Damjanović, studentica druge godine Studija odnosa s javnošću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru
Anita je vrijednim radom i predanošću tijekom svoga školovanja zaslužila Dekanovu nagradu za uspjeh u studiranju te Dekanovu pohvalnicu za izvannastavne aktivnosti. U razgovoru otkriva na koje je sve načine ostavila velik trag tijekom svog studiranja te govori nešto više o svojoj budućnosti i planovima.
Magistrirali ste na Studiju hrvatskoga jezika i književnosti i novinarstva. Kako ste se odlučili za taj studij i kakvo je Vaše iskustvo studiranja?
Da nisam završila Studij hrvatskoga jezika i književnosti i novinarstva, vjerojatno bih upisala Studij logopedije. Tada još nisam mogla znati jesam li ispravno odlučila, no nikada nisam posumnjala u svoj izbor. Čini mi se da se fakultet često upisuje iz pogrešnih razloga. Smatram da ljubav prema struci mora biti na prvome mjestu. Ako čovjek osjeća zadovoljstvo dok nešto čini, puno će se lakše izboriti s problemima, a i manja je vjerojatnost da će se suočiti s nedostatkom motivacije. Život se sastoji od uspona i padova, pa tako i studentsko doba. Iskustvo koje sam stekla tijekom studija omogućilo mi je da pronađem sebe te da se ostvarim u različitim područjima.
Aktivno ste djelovali kao članica, a kasnije i kao predsjednica Kluba studenata hrvatskoga jezika i književnosti “Franjo Milićević”. Možete li našim čitateljima reći nešto više o radu Kluba, aktivnostima, članovima…?
Svijest o važnosti hrvatskoga jezika potaknula je studente na osnivanje Kluba studenata hrvatskoga jezika i književnosti „Franjo Milićević“. Među članovima vlada prijateljsko ozračje, a povezuje ih osjećaj zajedništva. Klub se zahvaljujući angažmanu studenata može pohvaliti mnogobrojnim projektima koji su uvelike obogatili kulturni život Filozofskoga fakulteta, ali i Sveučilišta. Želja za očuvanjem kulturnoga identiteta pokretačka je snaga svih članova. Klubu studenata hrvatskoga jezika i književnosti „Franjo Milićević“ mogu se pridružiti svi studenti koji imaju potrebu za izražavanjem, kreativnošću i razvijanjem kritičkoga promišljanja.
Kakva je bila Vaša uloga u ponovnom pokretanju časopisa Fenix, službenog lista studenata Filozofskog fakulteta?
O pokretanju časopisa koji će studentima Filozofskoga fakulteta omogućiti prostor za izražavanje misli i osjećaja počela sam razmišljati na trećoj godini studija. Iako su studentima dostupni različiti mediji pomoću kojih mogu razvijati literarna i novinarska umijeća, smatrala sam da im novine mogu pružiti nešto što ostalim medijima nedostaje – opipljivost i neizbrisiv trag. U suradnji s profesorima i kolegama studentima „oživjela“ sam Fenix, časopis studenata Filozofskoga fakulteta. Ideja je postupno prerasla u djelo, no zatim je uslijedio „teži“ dio posla. Nije bilo jednostavno zainteresirati i potaknuti studente da pišu i objavljuju svoje radove u studentskome časopisu. Ipak, nakon višegodišnje stanke prvi je broj ugledao svjetlo dana. Naš recept za uspjeh bio je jednostavan: puno truda i malo dobre volje.
Možete li nam otkriti kakva je Vaša vizija o budućnosti časopisa „Fenix“?
Budućnost časopisa ostaje u rukama studenata i profesora. Katkada je zbilja teško zainteresirati i potaknuti studente da sudjeluju u bilo kakvim projektima koji zahtijevaju ulaganje vremena i truda, no duboko se nadam da Fenix neće pasti u zaborav te da će ostati časopis u kojemu svatko može pronaći nešto za sebe.
Dobitnica ste Dekanove nagrade za uspjeh u studiranju te Dekanove pohvalnice za izvannastavne aktivnosti. Kako ste se osjećali prilikom uručenja nagrada?
Nagrade smatram svojevrsnim priznanjem za rad, trud i zalaganje. Međutim, nagrada nikada ne bi smjela biti samo poticaj za rad. Svrha rada trebala bi biti u samome radu, ne u nagradi. Lijepo je kada drugi prepoznaju vaš trud, no ako radite ono što volite, nema veće nagrade od osjećaja unutarnjega zadovoljstva.
Gdje ste stekli Vaša prva novinarska i urednička iskustva?
Od prve godine studija aktivno sam sudjelovala u Klubu studenata hrvatskoga jezika i književnosti „Franjo Milićević“ koji je organizirao različite kulturne događaje, književne večeri, kreativne radionice, poučna predavanja, predstave, putovanja i tome slično. Zahvaljujući Studiju novinarstva upoznala sam se sa svijetom medija i novinarskih žanrova. Budući da je riječ o struci u kojoj iskustva nikada dosta, odlučila sam se okušati u pokretanju i uređivanju časopisa što uistinu zahtijeva određenu razinu znanja i odgovornosti. Na diplomskome studiju većinu vremena posvetila sam lektoriranju i obavljanju prakse na Sveučilišnoj televiziji. Isprva je bilo pomalo nezgodno uskladiti dva studija, ali s vremenom sam naučila da ih itekako mogu povezati, a teorijsko znanje pretvoriti u praktično iskustvo.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost? U kojem poslu biste se voljeli ostvariti?
Već neko vrijeme obavljam pripravnički staž u osnovnoj školi. Moram priznati da su mi izvannastavne aktivnosti i komunikacijske vještine koje sam stekla tijekom studija znatno pomogle u radu s djecom. Smatram da čovjek uči dok je živ, a od djece se može puno toga naučiti. U zadnje se vrijeme aktivno bavim lekturom i korekturom te slobodno mogu kazati da se sve više pronalazim u tome. Budući da sam završila studij koji otvara brojne mogućnosti onima koji ih znaju iskoristiti, vjerojatno ću se uskoro okušati i u drugim područjima iz svoje struke.
