Tada 31-godišnji španjolski vojnik Salvador Andres Pelaez u Mostar je devedesetih došao kao dio UNPROFOR-ovih mirovnih snaga. Nedavno je preko društvenih mreža uputio poziv kako bi pronašao djecu s kojom se slikao tih ratnih dana – i potraga je bila uspješna… – U Mostar sam prvi put došao 24. rujna 1993. Za mene je to bio šok.”Dobro došao u stvarni svijet, ovo je tvoj posao, ovo je rat. Grad moramo održati na životu”, prisjeća se Salvador. Pripremajući se na vjerojatno najgore scene koje će u svom životu doživjeti, život mu je odlučio ponuditi i onu drugu stranu priče ratom razrušenog grada. – Prvi smo put parkirali u Mostaru. Čuo sam kucanje. Otvorio sam vrata i vidio djecu. Djeca su mi rekla: “Možete li mi dati bombone? Možete li mi dati hranu? Dajte nam pakete!” Pitao sam se što je to. Zamišljao sam kako će rat izgledati. Mislio sam da će moja misija biti prenošenje protokola, pomaganje civilima. Ali onda sam vidio da su ljudi na ulici kao da je sve normalno. I djeca su se igrala na ulici. Rekao sam: “Koji je ovo vrag?” Bio sam jako dirnut. Većinu vremena koje smo proveli ondje pokušavali smo razgovarati s djecom i razumjeti jezik, komunicirati s njima, kaže Salvador, donosi HRT.
Iz Mostara su, kaže, otišli 1994.
– U glavi nam je ostala slika potpuno razorenoga grada. Uvijek smo se pitali hoće li obnoviti grad, kako će sve to biti. Imali smo mnogo pitanja, kaže Salvador. Iako je nakon pet godina napustio vojsku i počeo raditi kao telekomunikacijski inženjer, zajedno s ratnim kolegama u Mostar se odlučio vratiti 24 godine kasnije.
-U Mostaru smo bili pet dana i pokušali smo pronaći djecu. Ispitivali smo ljude u gradu i nismo našli nikoga. Bili smo malo razočarani. Ali s druge strane, to je moderan grad, obnovljen grad, ljudi žive u miru. Rekli smo: “Dobro je”, kaže. Ipak, emocije i sjećanja na to doba bile su jače od odustajanja od namjere da nađe osobe s kojima ga je život spojio prije nekoliko desetljeća. Na Facebook stranici Bosnia Veterans pronašao je mnoge suborce iz tog doba, kada je počeo stavljati brojne fotografije, koje je snimio, kao i post da traži djecu s njih.
– Odgovor ljudi na društvenim mrežama bio je baš super. Pronašao sam ga za 24 sata. Sjećam se kad sam se oprostio od Harisa. Mislio sam da ga više nikada neću vidjeti. Haris se javio meni. Bilo je veoma dirljivo. Harisa se sjećam kao klinca. Bio je jako duhovit klinac. Sada je muškarac, poslovni čovjek, ima svoj biznis. Ima i obitelj. Rekao mi je: “Molim te, dođi”. Odgovorio sam da ću pokušati doći tijekom ljeta, kaže Salvador. Haris i ostala djeca, koji su sada već ljudi sa svojim obiteljima, nisu htjeli pred kamere jer, kažu, ta su vremena iza njih, ali su sretni što će se susresti s čovjekom koji im je uljepšao dio djetinjstva.
