Home Život Priča HVO junaka iz Uzarića: Ja sam preživio i sinu dao ime...

Priča HVO junaka iz Uzarića: Ja sam preživio i sinu dao ime po njemu

SHARE
4. srpnja 1993. godine, u borbama na planini Bokševici iznad Jablanice život je izgubio pripadnik Pukovnije Ante Bruno Bušić, Dragan Zovko.

Dragan je rođen 23. veljače 1971. godine u Uzarićima pokraj Širokog Brijega u obitelji Mire, djevojački Božić, i Bože Zovko. U rodnom selu odrastao je uz mlađu sestru Dragu i brata Maria.

Ondje je završio prva četiri razreda osnovne škole, a više razrede pohađao je u Osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić u Lištici odnosno Širokom Brijegu. Ondje je upisao i srednju strojarsku školu te postao strojarski tehničar.

Bio je odličan učenik. Matematika i prirodne znanosti super su mu ležali, ali zanimljivo i povijest mu je bila jako draga. Imao je odličnu memoriju i puno je čitao. Osim toga jako je volio sport. Rekreativno je igrao nogomet, a pratio je sve sportove kada bi bila neka veća događanja, osobito se veselio uspjesima naših sportaša. Kada je završio srednju školu upisao je strojarski fakultet u Mostaru. Mislim da je dogurao do 2. godine i onda je krenuo rat.

On je praktički iz školske klupe krenuo u rat. Moram naglasiti da je Dragan bio osobito osjetljiv na kolege iz svoje postrojbe koji su bili materijalno ugroženi pa je organizirao za kolegu koji je bio bez oca i živio u staroj kući s majkom da mu krenu praviti kuću i to se i dogodilo. Taj momak zvao se Dragan Zelenika Ćiro i poginuo je 9.5.1993. u Mostaru, a eto naš Dragan dva mjeseca iza njega. Moram reći da je imao neobično svijetlo zelene oči. Također morao je uvijek imati urednu frizuru pa je nosio pod obvezno gel za kosu na teren gdje god išli i makar ondje nemali vode, kazala je sestra Draga.

Bez da je služio vojni rok u JNA uključio se početkom 1992. dragovoljno u začetke Pukovnije Ante Bruno Bušić u Širokom Brijegu, dok se širokobriješka bojna nazivala po fra Didaku Buntiću. Vrlo brzo stekao je niz znanja i vještina koje su mu prenijeli mladići poučeni iskustvom rata u Hrvatskoj kroz godinu ranije, poput Ivice Jelčića Čarlsa. Među 50-ak mladića iz Širokog i okolice koji su polazili obuku Dragan se osobito sprijateljio s Vjekom Galićem.

Bili smo jako bliski. Neprekidno smo bili skupa 24 sata dnevno. I na terenu i na odmoru. Pamtim ga osobito po tome što je uvijek se trudio biti najbolje obučen u postrojbi, imao je najbolju uniformu, a nitko nije imao američki šljem kao on. Red, rad, disciplina bile su njegove odlike svugdje – u vojarni, u kafiću i na prvoj crti. Zvali smo ga Drezga, to je bilo obiteljsko ime po kojem smo ga poznavali. Pamtim jednu anegdotu kada smo se borili u Mostaru. Kada su počele eksplozije iskočio je kroz prozor zgrade i dobro se natukao. Njegov američki šljem ozlijedio mu je nos, otkrio je Vjeko Galić, prijatelj i suborac pokojnog Dragana.

Vatreno kršenje Dragan Zovko imao je na livanjskom bojištu gdje je boravio neprekidno pet mjeseci braneći Livno od napada srpskih snaga. U studenom 1992. sudjeluje u pokušajima oslobađanja Podveležja i borbama na mostarskoj bojišnici gdje se vodila borba prsa o prsa i ratovalo ručnim bombama. Tada je za vrijeme operacije “Bura” i ranjen u pokušaju da pomogne ranjenim suborcima.

Premda se nije do kraja zaliječio vratio se u postrojbu i nastavio sa svojim “Bušićima” ratni put koji ga je odveo u srednju Bosnu gdje su se borile hrvatske i muslimanske snage. U borbama oko Travnika proveo je 42 iscrpljujuća dana u potpunom okruženju. Tereni su se redali, uskopaljsko-ramsko bojište, planina Raduša, mostarsko, na koncu planina Bokševica gdje je izgubio život.

Vjeko Galić koji je teško ranjen u toj akciji prisjeća se kako je to trebao biti njihov posljednji zadatak na Bokševici:

Najprije moram napomenuti kako, kada se okupi danas nas desetak koji smo preživjelu tu akciju, svatko ima neko svoje viđenje kako se odvijala tako da ću sada ispričati potpuno subjektivan doživljaj tog dana. Za Bokševicu kažu da je najteži teren u BiH. Radilo se zaista o lošem terenu, nepristupačnom, kojeg je malo tko poznavao. Tri puta smo osvajali pa gubili Bokševicu, pa je vraćali. Na koncu je stigao general Praljak koji je vodio akcije. Mi smo tog 4. srpnja trebali osvojiti položaje koje je zauzela Armija BiH. Dobili smo informaciju da su se spustili prema nama i krenuli smo s Urine Ravni, gdje je bilo Praljkovo zapovjedništvo, to odraditi. Mi smo išli po sredini i trebali smo uletjeti kada naši bokovi krenu u napad. Išle su dvije satnije “Bušića”, ustvari nas 50-ak, Dragan je tada već zapovijedao jednom satnijom.

Na koncu mi smo očito brže napredovali nego naši bokovi i prvi smo ušli u borbeni kontakt s neprijateljem. Osvojili smo njihov bunker no dok smo osiguravali položaj oni su napali i tu sam teško ranjen. Osim mene ranjeni su Božo Sedak iz Zagreba koji je preminuo od posljedica 11. srpnja te Dragan koji je preminuo na putu do bolnice. Dok su nas dečki spašavali bilo je još mnogo ranjenih, no ja više nisam bio pri svijesti.

Tog dana poginula su još dvojica “Bušića” – Tomislav Katović i Dragan Šimić.

Pogibija Dragana Zovka bila je šok za njegove suborce i za obitelj. Sestra Draga nalazila se tada na studiju u Zagrebu.

On je poginuo u 13 sati u nedjelju. Ja sam u ponedjeljak ujutro zvala svoje kući i javio se susjed. Bilo mi je to vrlo neobično. Tada su mi rekli što se dogodilo. Bio je to šok, a šok je i danas nakon tridesetak godina, priča sestra Draga.

Uspomena na Dragana ne blijedi ni kod suboraca. Vjeko Galić, 21. lipnja 1995. dobio je sina i nazvao ga Dragan po svojem najboljem prijatelju, mladiću koji je sa svojih 22 godine bio uzor mnogima.