Prije nekoliko dana na groblju Kovačica u Međugorju, pokopan je Miljenko Vasilj – Grgasović, koji je nakon kraće bolesti blago u Gospodinu preminuo u 86. godini. Rođen je u brojnoj obitelji u Vasiljima podno Križevca. Na kraju Drugog svjetskog rata partizani su mu iz čista mira ubili dva brata; brat sjemeništarac Ilija ubijen je ispred kuće, a drugi brat Slavko ubijen je na povratku iz Bleiburga.
Iz šire obitelji je i ubijeni fra Grgo Vasilj, koji je bačen u Neretvu. Otac mu je Jozo bio osuđen na 16 godina zatvora od kojih je odslužio 11, tako da je od najranijeg djetinjstva, kao uostalom i mnogi Hercegovci, bio pritješnjen nevoljama i križevima.
Pa ipak, “unatoč velikim životnim poteškoćama Miljenko je uvijek bio gorda, uzdignuta čela i vedra duha, uvijek nasmijan, blag, dobra srca. Možemo slobodno reći: Miljenko je bio dobar čovjek. I obrnuto: Kad kažemo dobar čovjek, onda mislimo na Miljenka Vasilja!”, kazao je u propovijedi na sprovodnoj misi međugorski župnik fra Marinko Šakota, piše Slobodna Dalmacija.
Dobar i hrabar čovjek
S njim su u koncelebraciji bili i fra Stanko Soldo, fra Miljenko Stojić, fra Antonio Primorac i pater Ignaz Domej. Na sprovodu se okupio veliki broj župljana koji su došli izraziti sućut Miljenkovoj djeci, njih je šest, dva sina Jozo i Franjo te četiri kćeri Marina, Slavica, Jelena i Andrijana, koje je podigao zajedno sa svojom ženom Ljiljom, koja je preminula prije osam godina. Iza njega je ostala brojna unučad i praunučad.
Miljenka se sjećam kao dobrog i hrabrog čovjeka još tamo s početaka međugorskih ukazanja. Vrata njegova doma bila su otvorena nama Splićanima koji smo među prvima hodočastili u Međugorje, i ne samo nama, nego svima koji su dolazili u njegovu kuću. Živjeli su od loze i duhana, nisu puno imali, ali su rado dijelili s onima koji su odsjedali kod njih. I kad je ondašnja milicija branila hodočasnicima dolazak u Međugorje, kod Miljenka smo uvijek bili “sigurni”, jer nikad nije dopuštao da itko dovodi u pitanje njegovu i gostoljubivost njegove žene Ljilje.
Miljenko i njegova obitelj bili su među onim brojnim župljanima koji su se odazvali Gospinu pozivu na molitvu i post, ostavljali su svakodnevni posao u svojim vinogradima i duhaništima navečer odlazili na misu u župnu crkvu. Molili su zajedno u obitelji, čitali Sveto pismo. “I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I to su htjeli i tomu su nas učili i to su nam u baštinu ostavili! Jedan od takvih bio je naš dragi Miljenko Vasilj!”, kazao je fra Marinko i nastavio:
”Ono što imamo dugujemo takvima kao što je bio Miljenko! Oni su zaslužni za sve, oni su udarili temelje Međugorja. Ne naši pansioni, hoteli, suvenirnice, restorani, kafići, butici ili slično nego njihove žuljave ruke i tabani i ruke sklopljene i otvorene u molitvi. To su oni koji nisu ustuknuli pred komunističkim prijetnjama…”
Međugorski župnik govorio je kako je Miljenko živio u sjeni Križevca koji je nekad bio Šipovac, na kojem su mještani davne 1933. podigli veliki kameni križ, u stamenoj vjeri koju su baštinili od svojih pređa i prenijeli ih na sljedeće generacije, koje su postale svjedoci Gospinih ukazanja i njenih poruka, pa tako i one: “Ovu sam župu izabrala, jer sam ovdje našla ljude jake vjere!”
”Tu vjeru Miljenko je na svakom koraku svjedočio. I kad je trebalo pred sudom na suđenju župniku fra Jozi Zovki, i svakodnevnim odlaskom na misu u župnu crkvu, i pjevanjem u zboru zajedno s fra Stankom Vasiljem i kao prakaratur skupljajući lemuzinu gotovo svakodnevno, dok je god mogao micati, doprinoseći tako svojoj od Gospe izabranoj župi. I kad su mu snage malaksale govorio mi je: ‘Ja ovo za Gospu i svoju župu činim’”, zaključio je fra Marinko.
Sućut obitelji izrazio je i međugorski župnik s početka ukazanja, fra Jozo Zovko. “Ražalošćena obitelji pok. Miljenka. Primite iskrenu sućut od časne sestre Fabijane i fra Joze povodom smrti našeg dragog Miljenka. Dužan sam reći svetu misu za našeg dragog Miljenka. Uvijek u svim kušnjama uspravan i uzoran vjernik i sljedbenik i štovatelj Kraljice Mira. Budite kao obitelj ponosni na svoga oca i djeda. Neka mu Kraljica Mira za koju je svjedočio, kojoj je pjevao i koju je slavio otvori vrata raja. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!”
Nametnute sankcije
Odlaze tako, malo pomalo, hrastovi međugorski, koji su desetljećima svjedočili za Gospu. Kako vjernici, tako i svećenici. Fra Jozo Zovko je istina još živ, ali ga već godinama zalaganjem bivšeg mostarskog biskupa Ratka Perića drže daleko od Međugorja. Ni njegova hercegovačka franjevačka provincija nije se svih ovih godina pretrgla kako bi se ukinule sankcije koje su Zovku nametnute, možda novi provincijal fra Jozo Grbeš bude oko toga poduzetniji.
Inače, na prijedlog provincijala Grbeša, biskup Petar Palić donio je je odluku o imenovanju, razrješenju i premještaju fratara u mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Fra Marinko Šakota razriješen je službe župnika župe sv. Jakova apostola st. u Međugorju i na njegovo mjesto je imenovan fra Zvonimir Pavičić, dosadašnji župni vikar u istoj župi.
Poznato je bilo od ranije kako se fra Marinko iscrpio desetogodišnjom župničkom službom, i očekivalo se da će biti razriješen župnikovanja. Šakota je međugorsko zvanje, na putu prema svećeništvu podržavao ga je osobito fra Slavko Barbarić, koji je osmislio i usmjerio pobožnosti u župi, pokretao inicijative poput Mladifesta, bio do 2000. kad je preminuo, svećenik koji se najviše posvećivao vidiocima i hodočasnicima.
To je na svoj način posljednjih godina bio i fra Marinko, poput svoga uzora fra Slavka, samo što je osim vođenja različitih seminara, duhovnih susreta, molitava na Podbrdu i Križevcu, uz to obnašao i odgovornu službu župnika. Da se ne izgubi ona nit koju je fra Marinko naslijedio od međugorskih hrastova i da je prenese na nove generacije fratara, bilo bi dobro da ostane u Međugorju i posveti se samo hodočasnicima, jer nije daleko dan kad će Vatikan proglasiti svetište Kraljice Mira.
