Home Društvo Imotska krajina ovo ne pamti! Grožđe je rodilo neviđeno, ali vinogradari su...

Imotska krajina ovo ne pamti! Grožđe je rodilo neviđeno, ali vinogradari su očajni

SHARE

Kada bi parafrazirali uzvik legendarnog Mladena Delića ‘Ljudi moji, je li to moguće?!‘, on bi tek samo dijelom oslikao trenutačno stanje u Imotskom polju ovih zadnjih dana berbe grožđa.

Taj nekada kultni i najveći posao tisuća imotskih vinara i vinogradara danas je samo blijeda sjena, sa sve manjim i manjim brojem loza. Uništena imotska vinarija, zapušteno na hektare vinograda, mlađi naraštaji nekadašnjih vrsnih vinogradara okrenuli se nekom drugom poslu…

No, nije sada vrijeme o tome pisati i tražiti uzroke takvome stanju. Ovdje je riječ o onome ‘Ljudi moji, je li to moguće?!‘.

I dok se sve mijenja oko loza i vinograda, ta kultna biblijska biljka i dalje živi i daje plod, diljem Imotskog polja i pobrđa. Ove godine takav da ni najstariji vinogradari u Imotskoj krajini takav urod ne pamte.

No to je samo jedna strana ovogodišnjeg uroda. Drugu, onu ružnu ili još bolje rečeno – tragičnu vidjeli smo u mnogim vinogradima.

Vinogradari će u vinogradima ostaviti vagone grožđa jer da ga uberu, nemaju ga gdje staviti i preraditi. Svi podrumi, svi badnjevi, bačve, pusti Inox spremnici, plastična maštela, sve iole valjane posude po kućama – pune su grožđa. Nema se više gdje staviti.

Desetak vlasnika imotskih mini vinarija su, što od svoga uroda, što od otkupa kod svojih kooperanata, napunili i prepunili svoje kapacitete. Ovako plodna godina, ovako kvalitetan i obilan urod se ne pamti desetljećima unatrag, i to tamo od zapada Imotskog polja, od Prološkog blata, pa sve do krajnjeg njegovog južnog dijela, tamo prema Zmijavcima, Runovićima i granici sa susjednom Bosnom i Hercegovinom.

Posebno u Runovićima, gdje se loze savijaju od grozdova i to ne bilo kakvih, nego od žutog, kao zlato sjajnog i zdravog grožda. Kujundžuše nema ispod 16 gradi sladora, dosegla je i 17. Stani putniče namjerniče, gledaj je kako je žuta, jedra, zdrava, da bi najbolesnijeg čovjeka izliječila.

I eto, takvu je treba ostaviti na lozi pticama nebeskim, putnicima namjernicima ili majci prirodi da se pobrinu za nju.

Pa zar je to moguće, pitamo Veseljka Grepu 65-godišnjeg vinogradara iz istoimenog zaseoka na Sebišini iznad Runovića:

– Je, je, prijatelju dragi, istina je – veli Veseljko koji nas vodi makadamskom cestom u njegove vinograde na lokacijama Jelinje i Lugovi, tik do granice s Bosnom i Hercegovinom.

– Ja sam ti samo jedan od mnogobrojnih koji će ostaviti zrelo i zdravo grožđe na lozi pa neka ga netko ubere ako hoće, ili neka ga ptice pojedu. A to, prijatelju nije mala količina. Ostavit ću oko sedam tona, možda i više, jer ga nemam gdje više skladištiti, preraditi, a nema mu ni kupaca.

Oni moji stalni kupci su kupili koliko im je bilo potrebno, ja napunio kompletno suđe u podrumima i ovo je višak. U 65 svojih godina ne pamtim ovakav urod. Samo pogledaj koje zdravo grožđe i koliko ga ima! Pravi Božji dar.

Ima mojih prijatelja ovdje u Runoviću koji će sigurno ostaviti i vagon grožđa na lozi jer ljudi nemaju gdje s njim. Ima tako u zaseoku Jakić ljudi koji su ostavili cijeli vinograd jer su ubrali koliko im dozvoljavaju kapaciteti u podrumima, a kupaca nema. Prije bi dolazili kupci iz Splita, Šibenika, s otoka, pa iz Bosne i Hercegovine, no sada ih nema.

Eeee, blažena naša bivša Vinarija koja je, eto, propala na sramotu sviju nas. Da ništa drugo, bio je vinogradar siguran da će mu se otkupiti i posljednje zrno iz vinograda. Plaćali bi, nismo nekada ni bili zadovoljni otkupnom cijenom, ali su plaćali, pa bi pokrili najosnovnije troškove.

I tko je kriv za to!? Nitko! Ujde li vuk kenjca, kako naš narod kaže. A što ću ja sada? Potrošio gorivo za frezanje, potrošio na polijevanje loza, potrošio gorivo za otići u vinograde u polju, a da ne govorim da sam skoro svaki dan bio u lozama. O tome koliko sam svoga truda dao, o tome nema ni zbora.

I evo sada mi je propalo pedesetak tisuća kuna, a ono što me najviše boli jest to što će to grožđe izvrsne kvalitete, prava naša Kujundžuša, propasti na lozi. I ne samo moje nego, evo pogledaj, koliko je vinograda takvih samo na ovome dijelu polja – veli nam tužni Veseljko Grepo.

– I kada smo samo malo obišli okolne vinograde, svugdje ista slika. Loze se savile od velikog uroda, a grožđe slatko, zdravo, jedro. Prava ogromna samoposluga za ptice ili već nekoga tko može slobodno doći i ubrati ga.

Takvo što nije se do sada nikada dogodilo u Imotskom polju.

Slikaj, prijatelju, ovaj detalj!

– Slikaj, prijatelju, ovaj detalj ovdje na ulazu u polje gdje su naši vinogradi. Ovdje pored ove betonske građevine su se nekada otkupljivale na tisuće vagona grožđa.

Evo danas ova građevina strši i plaši nas poljoprivrednike. Ovdje se dovozilo grožđe s južnoga dijela Imotske krajine, ovdje je bio punkt za otkup grožđa na našoj vinariji.

Kolone vinogradara bi ovdje predavale svoje grožđe, otkupljivači, ljudi s naše vinarije bi ga izmjerili i dali ti potvrdu koliko si predao.

Danas, vidiš na što ovo sliči, a vidio si koliki je urod. Šteta svega – veli nam Veseljko Grepo.