Humanitarne prevare u BiH česte: “Ljudima na ulici nemojte davati novac”

Ljudsku solidarnost i empatiju prevaranti vide kao još jedan način da dođu do novca. I pritom ne biraju metode. Humanitarne prevare su česte u Bosni i Hercegovini, a sugovornici N1 – Tomo Knežević iz Caritasa, Adela Čomić iz Pomozi.ba i iz “Kruha Svetog Ante” Pero Karajica pojasnili su na koji način bi se one mogle ublažiti, jer kako kažu, teško ih je u potpunosti zaustaviti. Jedan od načina koji su naveli jeste taj da novac na ulici ne treba nikome davati.

Tomo Knežević iz Caritasa kazao je da se vodeći ovu humanitarnu organizaciju u vrijeme rata u Sarajevu nije nikada moglo jamčiti da li će osoba koja je dobila paket pomoći donijeti ga u svoju obitelj.

“Ili će otići na pijacu i prodati ga kako bi sebi kupio cigarete. S druge strane, mi u svom radu pokušavamo u svojoj organizaciji napraviti kriterije da bi pomoć došla do onih kojima je najpotrebnija. Međutim, ti kriteriji nisu savršeni i nemoguće je uvijek u tome uspjeti”, naveo je Knežević.

Pero Karajica iz organizacije Kruh Svetog Ante osvrćući se na te kriterije ističe da nema jamstva te da je svaki slučaj pojedinačan.

“Zato je najbolje da mu čovjek pristupi onako kako je u mogućnosti. U našem radu u organizaciji Kruh Svetog Ante meni je najbitnije da ljudi koji nam dođu budu lijepo primljeni. Mi istim tim ljudima damo do znanja da ne možemo riješiti sve njihove probleme, tako da se tu može vidjeti dobra ili loša namjera, ali teško je to prepoznati. Tako sam i ja bio prevaren jer mnogi ljudi, pogotovo žene, igraju u tom slučaju na kartu bolesnog djeteta. Sjećam se, jedna žena je došla iz Konjica lijepo obučena i zatražio sam joj posljednji nalaz u kojem joj je dijete upućeno na operaciju u Tursku i ona se pravdala time da nije ništa ponijela uz sebe. Tražio sam joj bilo kakav dokument, nije imala i kasnije sam priupitao jednog profesora na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićim gdje stanujem koliko ga je prevarila i rekao je da je uzela pozamašnu svotu. Nakon toga sam naučio lekciju da barem jedan dokument dobijem kako bih mogao vjerovati da nekome treba pomoć”, ispričao je Karajica.

Adela Čomić iz humanitarne organizacije Pomozi.ba kaže da se iskustvom najviše i najbrže uči.

“Definitivno se moraju provjeravati prevare, a ono što definitivno nikome ne olakšava bavljenje humanitarnom djelatnošću jeste činjenica da nemamo propise. Nemamo jasno definirana pravila, sustav socijalne zaštite ima neka pravila koje mi iz humanitarnih organizacija smatramo krutim jer je riječ o tome da ako nemaš jedan dokument ili ne možeš dokazati određeno stanje, nisi više kategorija kojoj se može pomagati. Mi nekako nastojimo biti blaži jer nije suština na papiru. Suština je ako nam, naprimjer, dođe osoba koju je muž kao i njenu djecu istjerao iz kuće i traži našu pomoć, ali nema papira kojim to trenutno može dokazati, mi možemo instant djelovati i to je naša sloboda u odnosu na državu koja bi im tražila mnogo dokumenata”, ustvrdila je Čomić.

“Ali ima nešto na šta sam ja slab, a to je kada iz Caritasa nosim torbu umoran i u Ferhadiji sretnem mladog Roma koji ima harmoniku i svira, dakle, on radi i ljudi ga nagrađuju. I ja to uradim, ne zato što je Rom već zato što radi. Međutim, država mora uvesti zakonske odredbe i svesti na minimum prevare. Dakle, trebamo učiti iz okruženja i preuzimati od njih tu ‘toplu vodu’ koju su već izmislili”, dodao je Knežević.