Home Život NEVJEROJATNA PRIČA: Dijagnosticirali su joj rak, pa je slomila kralježnicu, ali nije...

NEVJEROJATNA PRIČA: Dijagnosticirali su joj rak, pa je slomila kralježnicu, ali nije se predala!

SHARE

Prije dvije godine je otkrila da ima rak i tada je krenula njena borba s malignom bolešću. Kada je dobila prvu kemoterapiju, rekli su joj da ju je najbolje prehodati.

„Nemoj leć samo, probaj se što više kretati, tako će ti biti lakše“, rekli su joj. Kada su doktori potvrdili da njeno zdravlje to dopušta, krenula je. Imala je godišnji od prošle i tekuće godine pa se s bolovanja prebacila ravno na dugometražnu planinarsku stazu Viju Adriaticu, piše Jutarnji.

„Nije bilo lako odvažiti se na ovakvo što jer put je dug, ali odlučila sam krenuti jer sam htjela nešto loše pretvoriti u nešto dobro i biti nekome drugome motivacija za borbu protiv bolesti. Ako ijednoj osobi pomognem boriti se s nekom teškom situacijom koju ima ispred sebe…“, objašnjava svoje razloge za spomenuti pothvat Zadranka Ana Tičić Bukvić, koja je s nama razgovarala tijekom povratka kući (po završetku njene velike pješačke avanture hrabru hodačicu kući su vozili prijatelji iz Dubrovnika).

Nakon 50 dana i 1100 kilometara Tičić Bukvić, koja se i prethodno bavila planinarenjem, stigla je do svoga cilja – Rta Kamenjaka u Istri te nam ispričala prve dojmove po završetku misije na koju je krenula iz Rta Oštro na Prevlaci.

„Nekoć sam živjela i radila u Dubrovniku, a htjela sam da mi polazišna točka bude poznata. Isprva me je ipak brinulo kako ću se snaći u Istri, no i ona mi se brzo otvorila. Znani i neznani ljudi izašli su mi u susret. Cijelo je iskustvo bilo prekrasno“, kaže Tičić Bukvić, koja naglašava da nije prva osoba sa zdravstvenim problemom koja je prešla Viju Adriaticu. Mogla bi, vjeruje, biti prva osoba oboljela od raka koja je to učinila.

Većinu puta je prešla sama. Samo ponekad bi joj se netko pridružio kako bi joj nešto donio ili na neko vrijeme pravio društvo.

Najveći izazov je bilo prebacivati s točke na točku višak stvari koji joj nije trebao za taj dan, priznaje. „Logistika je bila teška. Dinara i Velebit su, primjerice, planine koje to ne dopuštaju pa sam sve morala nositi na leđima“, pripovijeda Tičić Bukvić.

Izazov je zahtijevao da se o svemu pomno promisli. Morala je, kaže, razmišljati što će kada dođe na neko područje gdje ne poznaje nikoga. Srećom, postoji mreža ljudi koja pomaže hodačima. Mnogo joj je pomogao i GSS iz Splita.

„I poznati i nepoznati ljudi bili su uz mene. Svi su se potrudili. Moja priča je i prije no što sam krenula dirnula i motivirala mnoge. Ta reakcija veća je i od ove moje priče. Na momente su mi ljudska toplina i dobrota preplavile srce. Upravo sam zbog ljudi koji me prate imala želju ustrajati do kraja“, otkriva te dodaje:

„Tamo gdje sam bila bliže civilizaciji ljudi su mi pomagali. Šator mi je trebao samo prvu noć. Ostatak vremena uspjela sam ga izbjeći, što mi je drago jer mi je bilo bitno da se ne razbolim dok još pijem terapiju za onkološku bolest. Kada bi ljudi saznali da negdje prolazim javili bi se i ponudili mi da kod njih prenoćim, prebacili bi mi torbu na mjesto prema kojem sam se uputila, a kada bi me ugostili bi me i nahranili. GSS mi je nalazio smještaj u GSS kućama, dobrovoljnim vatrogasnim društvima i općinskim zgradama“.

Neki susreti s lokalnim stanovništvom pojedinih područja bili su smiješni jer bi se ljudi zanimali za razloge koji su je naveli da hoda. Pitali bi i odakle je krenula, kada bi im ispričala svoju priču samo bi joj poželjeli sreću i savjetovali da pazi na sebe.

Pojedinačne susrete koji su je se posebno dojmili nije htjela izdvajati. Sve će ih, kaže, opisati u knjizi kojoj se u budućnosti namjerava posvetiti.

Kao najveću poteškoću s kojom se na putu susrela izdvaja natečen zglob i petni trn s kojima je morala hodati čak četiri tjedna. Na momente ju je bilo strah da će morati odustati, no srećom, pošto ju je pregledao fizioterapeut, nastavak putovanja je dobio zeleno svjetlo.

No rak i ozlijeđena noga nisu bili jedine zdravstvene prepreke koje je na svom putu do ostvarenja cilja morala preskočiti. Dva mjeseca prije polaska poskliznula se i pri padu na stepenice ozlijedila donji dio kralježnice.

„Ionako sam prije puta trebala obaviti magnet kako bih provjerila što se događa s išijasom koji me je dotad mučio. No između pregleda fizijatrice i termina za magnet poskliznula sam se u mokrim japankama i pala“, priča nam Tičić Bukvić.

Magnet je donio novi strah. Naime, na temelju nalaza se stvorila sumnja u potencijalne metastaze pa je Tičić Bukvić upućena na scintigrafiju. Pretrage su pokazale da su strahovi bili neopravdani. Bio je to „samo lom“.

„Svi su se poveselili kada su saznali da sam samo slomila leđa. Ajde, hvala bogu da su samo leđa u pitanju“, kaže kroza smijeh.

S obzirom na to da je bol prestala, a liječnici su joj putovanje odobrili, bilo je vrijeme za polazak.

Ana je napokon stigla kući gdje je čeka odmor. A onda novi zadaci. U prosincu je, naime, čeka povratak na posao u Dom zdravlja u Starigradu gdje radi kao stomatologinja.