Kako bi tema transrodnosti, kod nas još uvijek tabu, dospjela do javnosti, morao se očito dogoditi slučaj brazilskog državljanina Felixa Borgesa da C., prije nekoliko dana uhićenog u zagrebačkoj zračnoj luci, u čijem je tijelu pronađeno 117 kapsula kokaina namijenjeno daljnjoj preprodaji i distribuciji.
No, “tema u temi” isplivala je tek u danima koji su slijedili uhićenju, kada se doznalo da se 45-godišnji Brazilac deklarirao kao žena te da će biti smješten na ženskom odjelu u Remetincu, poštujući njezino elementarno pravo. Uistinu, kakva su prava transrodnih osoba u Hrvatskoj, koliko ih je, na kakve sve prepreke nailaze prilikom promjene spola, kako ih tretira administracija i što im od zahvata omogućuje zdravstveno osiguranje?
Trend u Hrvatskoj i svijetu
O dijagnozi rodne disforije u Hrvatskoj se glasnije govori od 2016. godine kada su u “Narodnim novinama” objavljene Stručne smjernice za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i životu u drugom rodnom identitetu. Na naš upit Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) odgovorio je kako plaća provedenu zdravstvenu zaštitu za sve postupke koji su medicinski indicirani, ne ulazeći u to da li se oni obavljaju transrodnim osobama.
”Osigurane osobe koje su u procesu tranzicije spola na teret obveznog zdravstvenog osiguranja mogu obaviti sve medicinski indicirane postupke sukladno stručnim smjernicama. Utvrđivanje postojanja medicinske indikacije, odnosno opravdanosti zahvata kod pojedine osobe, verificirano kliničkim statusom i dijagnostičkim nalazima, u nadležnosti je struke, odnosno doktora specijalista ugovorne zdravstvene ustanove”, navode dodajući kako u HZZO nema registar osoba koje su u tranziciji pa ne može niti razlučiti podatke o troškovima zdravstvene zaštite za te osobe.
Također, tumače kako o životu u drugom rodnom identitetu mišljenje daje Nacionalno zdravstveno vijeće sukladno Pravilniku o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu, dok je sama procedura utvrđena podzakonskim propisima Ministarstva zdravstva. Premda smo upitom prema nadležnom ministarstvu željeli doznati o broju transrodnih osoba u Hrvatskoj, na upit nisu odgovorili. No, psihijatar dr. Herman Vukušić nedavno je izvijestio da je na zagrebačkom Rebru u zadnjih sedam godina zbog problema sa svojom spolnom orijentacijom pomoć potražilo 587 djece, od kojih 336 dječaka i 251 djevojčica, tumačeći kako posljednjih 15-ak godina u svijetu doživljavamo eksplozivan rast ove dijagnoze u dječjoj i adolescentskoj populaciji, a takav trend sada vidimo i u Hrvatskoj.
Nije patologija, već stanje
Unatoč trendu, proces promjene spola ne protječe bez administrativnih zapreka, a u Hrvatskoj postoji samo nekoliko kliničkih psihologa, psihijatra i endokrinologa specijaliziranih za rad s transrodnim osobama. Kako ističe psihologinja Iva Žegura, zaposlena u Klinici za psihijatriju Vrapče, hormonalne terapije se plaćaju i ne postoji stručan tim za operacije prilagodbe spola, koje se moraju obavljati u inozemstvu i koje transrodne osobe plaćaju same. – Transrodnost ni po čemu ne predstavlja patologiju, no kategorizirana je kao stanje jer inače liječnik obiteljske medicine ne bi imao osnovu na kojoj će transrodnu osobu uputiti kliničkom psihologu, psihijatru, endokrinologu, kirurgu. Ipak, transrodne osobe suočavaju se s diskriminacijom šalterskog osoblja pa i među medicinskim djelatnicima – upozorila je psihologinja. S obzirom na rast trenda koji ne prati adekvatni i usuglašeni odgovor institucija, u Hrvatskoj djeluje Trans Aid, udruga za zaštitu prava trans, interspolnih i rodno varijantnih osoba, otvorena za brojna neodgovorena pitanja.
Zbog promjene spola trpe transfobiju i često pate od depresije
Za promjenu osobnog imena je dovoljno pribaviti potvrdu o nekažnjavanju, dok je promjena oznake spola nešto složenija. Naime, potrebno je predočiti dijagnozu rodne disforije, mišljenje socijalnog radnika o osobnim i obiteljskim uvjetima te Zahtjev za promjenu oznake spola koji se potom upućuju Nacionalnom zdravstvenom vijeću. Tu ponekad zna doći do problema jer Vijeće reagira sporo, kaže transrodna Anna.
– Ljudi poput mene nerijetko bivaju izbačeni iz obiteljskih domova, žrtve su bullyinga u školama i na fakultetima, ne mogu naći poslove ili dobivaju otkaze jednom kad uđu u tranziciju, stanodavci ih deložiraju ako doznaju da su trans, a ljudi na cesti ih verbalno i fizički zlostavljaju.Više nemam takvih problema jer su me roditelji i prijatelji prihvatili i izgledam kao žena, ali mnoge moje transrodne prijateljice i prijatelji imaju – ističe Anna koja nastoji živjeti ispod radara.