Home Život Već više od dva stoljeća Vinkova je obitelj vjerna planini

Već više od dva stoljeća Vinkova je obitelj vjerna planini

SHARE

Obilazeći preostale sezonske stočare – planinke i planištare na sjeverozapadu Hercegovine i jugozapadu Bosne mogli smo se samo diviti njihovoj upornosti, radišnosti, jednostavnosti, gostoljubivosti…, piše Večernji list BiH.

Što bismo ljeti?

Nesalomljivi su to muškarci i žene čiji radni dan u sezoni traje i po 18-19 sati. Najvremešniji par na padinama Čvrsnice, Liba, Vrana i Ljubuše… su Vinka i Jozo Miličević iz Donjeg Velikog Ograđenika kod Čitluka. Najdulje su na planini, oboje su rođeni 1940. godine. Dok nam prilazi služeći se neuobičajeno visokom “hodalicom”, Vinka razgovor počinje pitanjem: – Hajde vi meni recite što bih ja ljeti bez planine? – pita Vinka, inače djevojački Musa, pa dodaje, misleći na Brotnjo, što bi uopće dolje radila i još po vrućini.

– Snijeg sam prtila u rano proljeće, djecu nosila na leđima, izlazila na planinu. Sadili smo krumpire, sijali žito dok ne istjeramo ovce. Bilo je posla. Bilo je teško, ali mi o tome nismo razmišljali, radili smo ono što su i naši stariji, borili se i bili veseli. Samo dvije godine nismo išli na planinu, sin nam je poginuo u Šantićevoj (u Mostaru, nap. a.). Nismo mogli od tuge. Onda je jedno jutro, rano, netko potjerao ovce u planinu. Jozo je istoga dana otišao pitati ljude čije smo ovce prije gonili bi li nam ih opet dali. Jedva su dočekali. I tako smo ponovno krenuli – kaže Vinka. Od Vinke doznajemo da sada na planini čuvaju samo svoju stoku, ovce i krave. S bračnim parom Miličević je i vjerni pastir Ibro iz Mehurića kod Travnika koji se s paše vraća s mladim poskokom u usput nađenoj staklenci. Ibru prati čopor pasa, čuvara stada i stana. Uobičajeno je da se kuće planištara nazivaju stanovima. Njihov je stan na lijepom mjestu s desne strane ceste prema Kedžari, na Dragajicama s kojih puca pogled na blidinjska polja i jezero. Po našoj prosudbi, Dragajice, smještene na istočnim padinama Vrana, na nekih su 1450 metara iznad mora. Ispod je zaravan Poljica, gdje također Čitlučani, ali mladi, u ovo doba godine napasaju svoje stado. – Ovo je moja starina. Ja, moj sin Mate, moj otac, djed, pradjed… ovdje smo izgonili stoku i širili posjed. Dvjesto godina i više unatrag – kaže nam Jozo ponosno. Nema se, kaže, na što požaliti, no teško je naći dobra radnika.

– Samo da imam svjetlo, struju, hladnjak – kaže Vinka. – U Zapadnohercegovačkoj županiji dobili su struju, a u Hercegbosanskoj solarne panele, mi se još služimo agregatom – kaže Jozo. S nepunih godinu dana Jozo je prvi put izišao na planinu, majka ga je izvela u “bešici” na konju, doznajemo od radišnog bračnog para koji i dalje na planinu izlazi oko 1. svibnja, a ostaje dok ne počnu snjegovi.

– Prije su bivali jači i veći snjegovi pa se kasnije izlazilo, a ranije silazilo. Bit će snijega i ove godine, rodio je žir na bukvi. Naši stari su govorili kad rodi žir, bit će veliki snjegovi. Da imam i više proizvodnje, sve bi se prodalo – sir, janjci, telad, gnojivo… – kaže Jozo, dok Vinka naglašava da imaju osiguranu i zimnicu.

– Imamo tri staje. Sadimo krumpir, imamo lozu, lani i ove godine sijali smo žito. Ljetos smo našli sedam tona žita, a ove jeseni posijali smo više, šest kvintala sjemena – kaže Vinka.

Svi bi u Njemačku

Pitali smo ih i zašto mladi izbjegavaju posao u kojem nema problema s plasmanom, a na kućnom se pragu može solidno zaraditi. – Sve ode u Njemačku. I ja sam tamo bio, znam ja što je Njemačka, imam i njemačku mirovinu. Kad sam bio u Njemačkoj, supruga, otac, tetka… izgonili su ovce u planinu, kao mi danas…