Stajao sam na tom postolju i u rukama držao trofej najboljeg igrača Svjetskog prvenstva. Kad sam bio dijete i kad nisam znao koliko je teško popeti se na vrh, sanjario sam i ja da jednom postanem najbolji na svijetu – napisao je Luka u svojoj autobiografiji prepričavajući razočaranje s finala SP-a u Rusiji kada mu je trofej najbolje reprezentacije na svijetu izmaknuo ‘za dlaku’. Luka u odlučujući tjedan za reprezentaciju ulazi s nikad više motiva i nadom da će podići najsjajniji pehar i to na obljetnicu ubojstva djda kojeg je toliko volio…
The Mirror u današnjem izdanju donosi tekst pod naslovom: “Modrić objašnjava zašto Hrvatska ruši suparnike i prognoze na SP-u. Razlog slama srce” U tekstu pišu kako Modrić osjeća da je u Hrvatima pobjednički duh kojem se sada divi svijet omogućio da pobjede u ratu za neovisnost 90-ih.
Na dan finala obljetnica je ubojstva Modrićeva djeda
– Nitko nije vjerovao da ćemo doći do polufinala, ali mi jesmo. Ova momčad sastavljena je od igrača koji očajnički žele nositi nacionalni dres i pokazati svijetu koliko on vrijedi. Sve nas goni velika strast da igramo za našu zemlju i njen dres. Puno smo se kao nacija borili za neovisnost i mi se na terenu nastavljamo boriti do posljednje kapi – komentirao je Luka nakon pobjede u četvrtfinalu, a uoči polufinala protiv Argentine u utorak u 20 sati.
Engleski mediji pritom podsjećaju na tešku životnu priču hrvatskog kapetana kojem su djeda ubili na kućnom pragu, a obljetnica tog svirepog zločina baš je na dan finala 18. prosinca, piše Mirror. Priča je to koja, bez sumnje, ledi krv u žilama.
Obitelj Luke Modrića 1991. godine zatekla se na okupiranom području na kojem su razulareni pripadnici srpskih vojski, JNA i vojske “krajine”, počeli provoditi neviđen teror nad Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći. Nakon što su kod Maruna ubili šestero staraca, četnici su 18. prosinca 1991. ubili i starog Luku Modrića, djeda poznatog nogometaša koji je za blagom otišao petstotinjak metara od kuće. U tom trenutku primijetile su ga srpske patrole i bez ikakva razloga izrešetale rafalima.
Modrićeva djeda i druge civile ubili su mučki, s leđa…
– Imao sam šest godina kada su ga četnici bezobzirno ubili nedaleko od kuće. Tada nisam mogao pojmiti to ubojstvo i gubitak, a ne mogu ni danas. Kratko je bio dio mog života, ali dovoljno dugo da ostavi u meni dubok trag obiteljske ljubavi, privrženosti i odanosti – prijetio se Luka toga u svojoj autobiografiji ”Moja igra”.
Istraga za taj zločin bila je pokrenuta još 1993., a nekadašnji pripadnici milicije tzv. SAO Krajine, Đorđe Jelić i Bogdan Gagić ispitani su u Beogradu 18 godina kasnije pod sumnjom za ratni zločin počinjen nad civilnim stanovništvom 18. prosinca 1991. godine u Jesenicama. Osumnjičeni dvojac bio je nedostupan hrvatskom pravosuđu, a teretilo ih se da su nepoznatim pripadnicima postrojbe kojom su zapovijedali naložili fizičku likvidaciju i mučenje civila hrvatske nacionalnosti. Zločini su, navodi se, počinjeni slijedeći velikosrpsku politiku etničkog čišćenja na privremeno okupiranim područjima Hrvatske.
Nadalje, uz Luku Modrića (starijeg) tada je ubijeno još šest civila starije životne dobi, a obdukcijski nalaz utvrdio je kako su ubijeni s leđa, hicima iz vatrenog oružja. No, od te 2011. do 2021. nema jasnih informacija što se događalo s osumnjičenim dvojcem, a istraga je krajem srpnja prošle godine pokrenuta i protiv Željka Badže.
U Zadru je upisao nogometnu školu i tu je sve počelo…
Badžo je bivši zapovjednik specijalne jedinice policije (SJB Obrovac), a sumnjičilo ga se da je predvodio spomenutu jedinicu milicije koja je, među ostalim, počinila i zločin 18. prosinca kada je prema iskazima dijela očevidaca, osobno ubijao neke civile. Jedan od svjedoka kazao je da je Badžo ubio Modrićeva djeda.
– Kad smo toga dana čuli rafale, pomislili smo na najgore, da su opet nekog ubili. Tražili smo starog Luku koji je otišao za blagom i pronašli ga mrtvog. Nakon pokopa, roditelji i mali Luka nekako su uspjeli prijeći u Zadar. Čim su izišli, odmah su im zapalili kuću – kazao je Stanko Modrić, bliski rođak obitelji Modrić kojem su samo desetak metara od kuće u njihovim Modrićima četnici 8. ožujka 1992. ubili brata, iz zasjede, predvečer.
Kad su se pak kao izbjeglice pojavili u Zadru, mali Luka i njegovi roditelji dobili su smještaj u hotelu Iž. Stipe Modrić uskoro je kao mehaničar pronašao posao u Hrvatskoj vojsci i, kako je hotel Iž blizu stadiona NK Zadar, sina je upisao u nogometnu školu. I tamo, na kvrgavom igralištu Bagata, počela je karijera najvećega hrvatskog nogometaša u povijesti.
“Svi su plakali, a ja nisam mogao razumjeti da ga više nema”
Tko zna bi li Modrić napravio tako veliku karijeru da ga stvari u djetinjstvu nisu očvrsnule.
– Moj djed je ubijen, a ja sam prošao kroz puno stvari u djetinjstvu. No, to ti pomogne da sagledaš stvari i na kraju se ne brineš. Prihvatiš da je svaki poraz i svaka prepreka dio nogometa i naučiš živjeti s tim – rekao je Modri i dodao: – To je puno utjecalo. Ostavilo je ožiljke na mojoj obitelji, posebno na mom ocu. Bilo je to traumatično razdolje. Nije bilo lako, ali moji su se roditelji trudili da mene i sestru maknu od svih briga tako da nismo previše osjetili sve što se događalo. To je oblikovalo moj karakter i razvio sam se kao osoba, naučio sam se boriti, biti skroman i biti s obje noge ne zemlji. A svog djeda se sjetim svaki put kad osvojim nešto. Volio bih da može vidjeti što sam postigao. Volio bih da je s nama , ali sam siguran da me gleda odozgo i da je sretan zbog svega što sam napravio – rekao je skromni nogometaš.
“Koliko bi on tek bio ponosan da me danas vidi”
Stajao sam na tom postolju i u rukama držao trofej najboljeg igrača Svjetskog prvenstva. Kad sam bio dijete i kad nisam znao koliko je teško popeti se na vrh, sanjario sam i ja da jednom postanem najbolji na svijetu – napisao je Luka u svojoj autobiografiji prepričavajući razočaranje s finala Svjetskog prvenstva kada mu je trofej najbolje reprezentacije na svijetu izmaknuo ‘za dlaku’.
– Prije negoli sam sišao s postolja, sada ipak svjesniji da sam proglašen najboljim igračem Mundijala, kao snažan bljesak prošlo mi je kroz glavu sjećanje na moga didu Luku. Koliko bi on tek bio sretan i ponosan da je mogao doživjeti ostvarenje mojih snova. – zaključio je kapetan vatrenih koji u odlučujući tjedan za hrvatsku reprezentaciju ulazi s nikad više motiva i želje kako bi podigao taj pehar na ponos i čast cijeloj Hrvatskoj, Zadru, ali najvažnije i didi Luki jer netko to gore vidi sve.
