Povodom Dana života kojeg smo proslavili prve nedjelje u veljači donosimo razgovor s Petrom Ćurković, suprugom i majkom četvero djece. U razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu istaknula je: “Pet godina braka, četvero djece. Ni u najdubljim promišljanjima ne bi mogla zamisliti da će nam se život tako odviti. Jesam li bila spremna? Nisam. Jesam li sada spremna? Ne mogu tvrditi da jesam, ali vjerujem da me Bog na to ne bi pozvao da nisam sposobna”.
Ono što joj je bilo posebno u životu u domu jesu mise zornice za vrijeme došašća. “Koristila sam apsolventsku godinu za pisanje diplomskog i studentski posao. Te godine napravila sam sebi neki okvirni plan. Odlučila sam ići na zornicu, vratiti se u sobu, pisati diplomski sat vremena i nakon toga ići na posao. Nakana mojih zornica je bila za mog budućeg supruga. I tako, dan po dan, odlazeći svakodnevno na zornice, jako mi se svidio jedan dečko. Svako jutro sam ga gledala i zaljubila sam se u činjenicu da je svaki dan išao na svetu pričest. Čak me njegov izgled nije privukao toliko koliko spoznaja da on toliko voli Isusa i da tako ponizno ide na pričest. Sjećam se da bi se pri pružanju mira naše oči uvijek susrele i ta dubina njegova pogleda je bila druga stvar koja me privukla. Znam da sam se osjećala kao malo zaljubljeno dijete”, prisjetila se Petra.
Čak me njegov izgled nije privukao toliko koliko spoznaja da on toliko voli Isusa i da tako ponizno ide na pričest.
Nakon šest mjeseci veze, zaručili smo se i to na blagdan Velike Gospe te vjenčali te iste godine u prosincu, nakon četiri mjeseca zaruka.
Ono što sa sigurnošću mogu reći da me sakrament braka, moj suprug, promijenio i pomogao mi da sazrijem, upoznam još više sebe i Gospodina i to nitko prije nije mogao učinit na takav način kao on, a poslije njega, djeca!
Navečer uvijek molimo krunicu obiteljski, s ostatkom naše obitelji, ali suprug i ja se trudimo svaki dan imati i vrijeme za molitvu samo nas dvoje.
Sada, nakon pet godina naš dom broji nas osmero odraslih i osmero djece. I još uvijek svaki dan ručamo skupa.
Petra i Drago su već do sada pokazali da se ne boje života i da sve svoje planove stavljaju u Božje dlanove. Govoreći o nekim planovima u budućnosti rekla je: “Ja bi rekla da ne možemo planirati ništa. Htjeli bi imati još djece i bili bi jako sretni kada bi nas Bog blagoslovio još kojim životom. Htjeli bi napraviti barem pauzu od koju godinu, ali prepuštamo se Božjoj volji! Uvijek se vodim onom rečenicom: ‘Bog ne poziva sposobne, neko osposobljava pozvane!‘ Za sebe ne bi nikad rekla da ću biti sposobna u potpunosti brinuti se kuću, biti dobra supruga i majka, ali Bog očito misli drugačije, tj. zna da mogu i ja mu se otvorena srca predajem u potpunosti! Nismo nikad bili od velikih planova za budućnost, pa tako ni sad. Tu smo gdje jesmo i svaki dan živimo da vršimo Božju volju. Padamo, borimo se sami sa sobom, nekad ne vidimo izlaz, ali nakon svakog teškog trenutka, situacije, događaja, dragi Bog ipak pokaže svjetlo, podigne nas i jasno nam da do znanja da je to sve za naš rast, da budemo sličniji Njemu i da Ga slijedimo u potpunosti”.
Govoreći o važnosti molitve i općenito vjere u njezinom životu rekla je: “Vjera mi je jako važna u životu. Ne mogu zamisliti život bez molitve, bez svakodnevne mise, bez osobnog odnosa s Bogom. Prije vjenčanja jednom prilikom sam čula da ti na prvom mjestu uvijek mora biti Bog, onda suprug, a tek onda djeca. Priznajem da mi je to bilo čudno čuti, a i nisam mogla vjerovati da je to ispravno. Nakon udaje, ja sam zamijenila taj poredak. Stavila sam svog supruga na prvo mjesto i zapostavila svoj odnos s Bogom. Vrlo brzo sam shvatila da nešto nije kako treba, počela sam se osjećati loše, neispunjeno. Falio je jedan dio mene. Bog je polako radio na meni i pokazao mi jasno gdje sam napravila grešku. Otvorio je moje srce i povjerovala sam i prihvatila ovu ispravnu ‘hijerarhiju”’.
Shvatili smo da je svako naše dijete začeto nakon što smo posjetili Međugorje i sigurni smo da Gospa za nas piše posebne priče.
Naglasila je da djecu uče vjeri od utrobe. “Svakodnevno blagoslivljamo dijete čim saznamo da sam trudna, molimo se za njega. S djecom svaku večer prije spavanja molimo. Nekako ih najviše učimo primjerom i živom vjerom koju, nadam se, nosimo u sebi u svakom trenu.
Posebno bi htjela istaknuti važnost krunice u našim životima. Stvarno se trudimo svaki dan moliti Gospinu krunicu. Nekad to, naravno, nije izvedivo, ali dajemo sve od sebe. Kad god idemo kod mojih roditelja u Metković, uvijek rado posjetimo Međugorje. Bili smo tamo prvi put zajedno prije naših zaruka. I nakon rođenja naše djece, išli smo tamo da ga predamo Gospi. To mjesto nas zaista posebno veže za našu Majku i naš brak. Shvatili smo da je svako naše dijete začeto nakon što smo posjetili Međugorje i sigurni smo da Gospa za nas piše posebne priče”, istaknula je.
“Ne bojte se reci Bogu ‘da‘! Sjetite se Marijinog ‘neka mi bude‘ i otvorite svoje srce za sve avanture koje vam dragi Bog sprema. Hod s Njim nije uvijek lagan, ali svaki križ će vas, u konačnici, dovesti do uskrsnuća!”, zaključila je.