Miladin Šobić crnogorski je kantautor koji se smatra jednim od najvećih glazbenika jugoslovenskog rocka.
Rođen je u Nikšiću 1956. godine, u studentskim danima stvorio svoje najveće pjesme, da bi se na vrhuncu svoje karijere povukao iz javnosti.
Sa svega dva albuma, nastala kada je imao manje od 30 godina (“Ožiljak”, 1981. i “Umjesto gluposti”, 1982. godine) ušao je u povijest kao jedan od najznačajnijih jugoslovenskih kantautora.
Nakon dolaska iz Nikšića u Dubrovnik, njegova prva autorska pjesma “To sam ja”, 1975. godine postala je himna dubrovačkih studenata. Taj period se smatra ključnim za njegovo stvaralaštvo. Pod utiskom studentskog života i velikih prijateljstava, on stvara svoje najveće pjesme.
Preselio se u Sarajevo gdje je doživio vrhunac. Miladin Šobić je osvojio nagrade na festivalima u Subotici 1976. (ispred Balaševića) i Opatiji 1978. U ljeto 1982. album “Umjesto gluposti” nedjeljama je bio u vrhu glazbene top-liste. U Bosni i još nekim krajevima prodavao se bolje od “Filigranskih pločnika” i dogurao je do platinastog tiraža.
Glazbom se počeo baviti naivno, kao dječačić od 19 godina, da skupi novac za sestrino liječenje od raka. Valjda zato nikada i nije imao cipele nove, uvelike su se istrošile dok je Šobić tražio pomoć od druga do druga. I svi su mu oni davali desetku iz drugarstva, a on je samo bio to što jeste, nije ga vrijedilo pokušavati mijenjati, ma nije ni trebalo.
Pjevao je Miladin i protiv rata i protiv svakog zla i ma koliko drugima ublažio bol, njegov je bio velik. Priča se da je dane provodio kod sestre u bolnici, tješio je i hrabrio, a noću kao dijete plakao. I ma koliko se borio protiv gluposti, za njega se svijetionik nije nazirao, lutao je sam pustim cestama. Priželjkivao je da dođe i Marija, da je ugleda samo, ali zidar mu nikada nije dao znak.
Kada se ponadao da mu za sestru ima lijeka, spremio je novi album “Barutana ljubavi”, koji nikada nije izdan jer mu je sestra ipak preminula. Odsvirao je Šobić još jednu pjesmu za kraj i tiho se povukao sa glazbene scene do danas. Vjerojatno on još uvijek izvuče poneki osmijeh s’ ledom i čeka da stigne onaj prokleti gradski autobus, kazao je novinar Nemanja Oblaković o životu Miladina Šobića u zanimljivoj emisiji “Poezija jedne sudbine.”
Miladinov veliki prijatelj Ibrica Jusić najavljivao je njegov povratak 2002. godine, no on se nije dogodio, pa je Šobić tako ostavio veliko pitanje: Što bi bilo kad bi bilo?
Prisjetimo se njegovih najvećih hitova, koji se slušaju i dan danas i vjerojatno će se slušati još tko zna koliko, jer remek djela nemaju rok trajanja.
(www.jabuka.tv)
