Pustimo priče, priprave, e-dnevnike
U ovu školsku godinu pošlo se s, u javnosti prilično tihom, reformom školstva u našoj županiji. Svemu je prethodilo uvođenje elektroničkih dnevnika, a sada, u hodu se nastoje uvesti eksperimentalni kurikuli (novi programi s novim metodama), u prvome razredu u razrednoj nastavi, šestome razredu u predmetnoj nastavi osnovne škole i prvome razredu gimnazije. I ja, zaposlenik gimnazije, znam samo ponešto, zapravo malo i k tome samo načelno, što se namjerava.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Upratio sam i neke javne istupe ministrice Gordane Nakić. Lijepo je rekla da odavno zaostajemo, uz prilično depresivnu konstataciju i bojazan da smo zakasnili i sada valja stizati one koji su nam već odmakli i zamakli. Hoće reći da smo u magarećoj klupi u odnosu na ostale. Komentirala je i učinak mobitela na djecu i njihovu pogubnost izjednačila s frontalnom nastavom.
Ovih dviju ministričinih teza dotaknut ćemo se malo kasnije.
Da parafraziram pjesnika Maka Dizdara, o reformi malo znamo, al’ je znano. Općepoznato je da svi sve znamo o nogometu i školi, jer, bože moj, svi smo barem jednom šutnuli loptu, a svi godinama sjedili u školskim klupama. Odmah su na scenu u zbornicama i domovima, među učiteljima i roditeljima, stupili kritizeri. Ne kritičari, nego kritizeri. Kritizeri su oni koji znaju da je dijete ružno prije nego je začeto. I to je ono na što provoditelji reforme moraju unaprijed računati. I ne osvrtati se. Među kritizerima ima lijenčina i nesposobnih. Još jednom-ne osvrtati se. Ostali nisu lijenčine i nisu nesposobni, ali ljudi, iako znaju da je loše, ne vole promjene, pa čak ih se i boje. I ja na neku novotariju pomislim kako ću ja to, hoću li znati i moći? Svjestan sebe i komoditeta, odagnam takve misli i zasučem rukave, ako ih uopće bude trebalo zasukivati.
Iza kritizera dolaze kritičari. Te ljude i njihove zamjerke treba ozbiljno shvaćati i uvažavati. Lijepo je slušati o velikoj novosti koja se zove ISHOD. Postavit će se jasan cilj što bi dijete nakon određene nastavne jedinice trebalo znati i znati primijeniti. Čini mi se, ništa posebno novo kod zdravoga razuma. Svaki posao mora imati ISHOD. Tako je i sada, samo se zove CILJ. Mi smo, barem ja to tako vidim, odavno prestali propitkivati što nam je cilj. I ne samo u obrazovanju. Mi decenijama samo trajemo. Trajanje nam je važnije od CILJ-a, a bit će važnije i od ISHOD-a. Ono što mene muči jeste nejasnoća oko glavnoga pitanja, pitanja svih pitanja, a ono glasi: koji ljudi će provoditi reformu? Ljudski resursi i njihova motivacija. Možemo mi zamisliti školstvo kakva ni u raju nema, ali tko će to provoditi? Možda se o tome i razgovara, ali ja ne znam, ljudi oko mene ili ne znaju ili mi neće reći. Prije ovo prvo. Ne znam, smijem li? Ma hoću, pa što bude. Zar ima netko da misli kako ima kadrove za osuvremeniti školstvo, a plaćeni su mu oko 1300 maraka, plus topli obrok. Znam, znam, niste više ni zaslužili, nesposobnjakovići, barabe i lijenčine jedne s pola godine godišnjeg odmora…
Vratimo se ministričinom zaostajanju za ostalima. Ako i jeste istina stići ćemo ih za pola godine uz uvjet da se pobrinemo za ljudske resurse i platimo ih. Zar stvarno mislimo da možemo imati vrhunskog predavača matematike, kemije, fizike za 1300? Pustimo književnost, glazbu, likovno, tjelesno, to može i za manje para. A ministričino izjednačavanje pogubnosti mobitela i frontalne nastave sasvim je u redu. Ali da frontalna nastava ne valja zna i gori od najgoreg učitelja, onaj koji je bog zna kako došao do učiteljskog papira. A radi se tako jer mogu, jer je lakše. Pa u nas se još diktira u bilježnice. To je moj fakultetski profesor metodike, pokojni Mladen Dorkin, davne 1987. godine strogo zabranjivao i uporno i dosadno ponavljajući nazivao najvećim zlom u učionici.
Djeci treba servirati lipov čaj i kolačiće
Evo primjera kako se može održati jedan sat na dva načina. Primjer je veliki francuski pisac romana tijeka svijesti, za djecu zakučasti Marcel Proust (Marsel Prust).
Prvi način je biflanje Proustove biografije, a onda čitanje legendarnog ulomka u kojemu odrasli Marcel sjedi u birtiji i pije lipov čaj uz koji je uobičajeno serviran komadić kolača madlene. Okus čaja i kolača ga baca u djetinjstvo i boravke kod tetke kada su ga jutri budili upravo ti mirisi. Fantazija okusa koja izaziva sjećanja. Komu od nas se to nije dogodilo. Dok jedno čita ulomak, ostali zijevaju ili već spavaju. Ne mogu ih probuditi topovi, a kamoli lipov čaj i kolač u čitanci. Kraj čitanja, nekoliko pitanja, nitko ništa ne zna… Dosadno… Onda ja postavim pitanje i sam odgovorim. Oni zapišu. Kada ispitujem, naštrebaju.
Drugi način održavanja sata: Donijeli smo šalice i kuhalo, lipov čaj i čajne kolutiće ( ne znam skuhati madlenu). Pijemo čaj, jedemo kolutiće i slušamo Prousta. Ispitujem, svi znaju i o Proustu pričaju s oduševljenjem. Čak i oni koji ne vole lipov čaj i čajne kolutiće.
Ovo sam ponekad radio ja i moje kolege. Nismo izmislili. Bilo bi mi drago pohvaliti se. Našli smo to u „prastarom“ priručniku za predavače.
A zašto uvijek ne radimo tako? Održati kvalitetan sat znači doslovce s posla izići isplažena jezika. A drugo, djeca nose vrećice čaja i šalice, a ja kuhalo i kupim čajne kolutiće. Svojim novcem, od onih 1300.