Brzi je nedavno sudjelovao u emisiji Agape kod fra Marija Knezovića, a o njemu su pisali i u slobodnoj. Poslušajte i pročitajte…
Malo tko u Mostaru ne poznaje, ili nije čuo za Brzoga. Stanislav Ćano Puljić (49) jedan je od onih likova koji čine lokalni kolorit življim, dobri duh i(li) dobrodušna “posvuduša” bliska celebrity-sceni. Kad negdje vidite Brzoga, znate da ste u žiži zbivanja; na pravom ste mjestu.
Brzi živi na Buni, dvanaestak kilometara od središta Mostara, u obiteljskoj je kući sam otkad mu je prije nekoliko godina preminula majka.
No, rijetko je usamljen, on je prijatelj sviju, uvijek pri ruci gostima u gradu, dobrodošla i uglavnom besplatna logistika kome god zatreba, za štošta: snimanje filma, festival ovoga i onoga, gostovanje sportaša, pisanje reportaže…
Javite se Brzome i nema straha, on će sve riješiti, iskopati koji god vam kontakt treba, pozvati taksi, pronaći najbolji hotel, rezervirati stol i u nemogućim uvjetima. Zauzvrat ne očekuje ništa, ali zahvalno će prihvatiti neku naknadu, jer stalni posao nema. On je prirodni, menadžer-naturščik s fluidnom tarifom, svima na usluzi.
Brzi je, međutim, postao priča sam za sebe. Mlada i perspektivna redateljica Karmen Obrdalj (24) nedavno je upravo o Stanislavu Puljiću s mostarske Bune snimila kratki dokumentarni film “Brzi”. Prikazan je premijerno na ovogodišnjem filmskom festivalu u Širokom Brijegu izvan konkurencije, prve su reakcije izvrsne a – što je najvažnije – slava nije udarila u glavu glavnom junaku Ćani iliti Brzome. On je ionako zvijezda odavno.
Nalazimo se s njim u Domu kulture “Stjepan Kosača” u Mostaru, u kafeteriji pri kulturnoj instituciji; ima Brzi ukusa kad je izbor lokacije za druženje i boravak u pitanju. Skoro svaki dan je tamo na kavi, malko kasni jer je, kaže, skoknuo do tetke. Ozarena lica baca se u zagrljaj kolegi-fotoreporteru Jošku Šupiću, kojega nije vidio dvadesetak godina. Kad su se izgrlili, okreće se meni.
– Ej, oprosti, njega nisam vidijo dvajes‘ godina. Znam je da se inače najprije valja javit dami – ispričava se Brzi.
– S obzirom da nisam dama, nego novinarka, nema straja – tješim ga.
– Ajd‘ ne seri – kazuje toplo, i zemljačko-momački me bubne po ramenu. – Đes, legendo? Šta ima?
Molimo Brzoga da nam priča o filmu koji slavi njegov lik & djelo, on skromno odmahuje rukom.
– Pusti, već sam ja statiro u nekim filmovima, na primjer u Gospi, kad je Jakov Sedlar snimo u Hercegovini. Išo sam iz nosne kosti izvadit gelerčić – ko zrno kave je bijo – u Međugorje, pa tamo potrefijo snimanje filma, mislim da je bila 1994., tako nešto. I osto sa ekipom, statiro, a onda su me skužili iz produkcije i rekli: “Ti si bolji iza kamere. Kuvat ćeš kafe Martinu Sheenu” (glavnom glumcu, nap.a.).
I tako ja uletijo u filmsku ekipu, nakon tri dana dali mi motorolu i rekli: “Bit ćeš Katica za sve. Budi spreman priskočit gdje god”, prisjeća se Brzi angažmana koji mu je – tko zna? – možda i odredio budućnost. Onomad je imao samo dvadeset godina, a već je pokazao snalažljivost koja ga krasi i danas.
Još se živo sjeća premijere “Gospe” u kinodvorani u Čitluku.
– Upozno sam onda i Majkl Jorka i Gojka Šuška. U dvorani usred premijere “Gospe” stao projektor, ostade publika bez filma u mraku, pa upomoć zazvali Šuška, a on im reko: “Dao sam oružja, ne mogu vam i kino dat” – veli Brzi.
– Zašto niste upomoć pozvali Gospu umjesto Šuška? – pitamo logično.
– E *ebiga – diplomatski će Brzi.
Tom je prilikom upoznao i, veli, “rahmetli Nadarevića“, neprežaljenog glumca.
– Reko mi je: “Nemoj me gledat kroz Glembajeve, sad sam nešto drugo” – sjetno se prisjeća.
Statirao je i u pomalo neobičnim okolnostima u filmu “General”, u onom dijelu filma koji je snimljen u Livnu.
– Išo sam tamo pogledat, priskočit bude li trebalo šta. Bijo je režiser Antun (Vrdoljak, nap.a.) i sin mu Andrija, producent. Znaš, on je muž Vanne, ljepot‘ce, već me poznavo sa festivala. E sad, Andrija traži ko će glumit četnika u Livnu – niko neće. Men‘ ćaća ‘91. bijo u ratu, men‘ djed bijo tamo-amo, svima neka muka glumit četnika, niko neće, kažem ti. Andrija im reko: “Ljudi moji, ne zanima me šta je bilo deves‘prve, nego mi sad treba statist za četnika”. I kad niko nije htijo, ja digo ruku i glumijo četnika. Našminkala me kći od Veljka Bulajića, šminkerica je bila na filmu. Razumiješ, to je samo gluma. Umjetnost – približava Brzi.
Nadimak je dobio kad se kratko okušao – uz estradni menadžment – i kao novinar.
– Trebo sam pisat za “Slobodnu”, znaš, al gramatika i ja nismo bili nikad baš u ljubavi. Al dobro, neko bi to lektoriro, bilo je to iza rata. Urednik Ante Šuljak nije dozvolijo ništa sa strane radit, al vidjeli drugi da sam talenat, da imam vazda informacije i to, pa me ufat‘li da za konkurenciju napišem priču o Gangsteru koji bi dovezo neudane cure iz Sinjske krajine u Mostar, da se momci požene. Znaš, jak je Gangster vazda bijo. Kažu da i sad njegov mozak i kontakti stoje iza svih epizoda “Ljubav je na selu”. Moro bi još provjerit detalje…
Šta sam htijo reć, aha! Napiso ja priču o tome za jedan drugi list, zvao se Brzojav – po njemu sam dobijo nadimak Brzi. List je propo nakon prvog broja. Zašto? Nemam pojma – sliježe ramenima Brzi.
Bio je još onomad, prije tridesetak godina, popularan skoro kao i danas.
– Zvali su me svukuda, dodjeljivo sam parfeme misicama, pa su me zvali “hercegovački Siniša Cmrk“. Na primjer, prvi kolovoza 1996., na izboru ovdje, kad je snimo Vladimir Dugandžić za “Slobodnu”, godinu nakon što je Anica Martinović pobijedila. Uf, lijepa li je ona – zarumeni se Brzi, koji uživa status okorjelog neženje, dobre partije.
– Nisam se još oženijo, al volim se podružit sa zgodnim gospođama, malo starijima, provest noć u hotelu, i tako – đavolski namiguje.
– Imam sad jednu, iz Omiša je. Dolazi zbog mene u Mostar – povjerava.
Osim što su ga uspoređivali s nekoć megapopularnim Cmrkom, nehotice je uspoređen s još nekim.
– Upozno sam Sapunara iz Kerumove stranke jednom kad sam u Splitu moro sakrit pršut za jednu važnu osobu. Nije Ivica Bubalo, s njim se često čujem, ovo je bijo jedan ugledni urednik s televizije. A u Sapunara bile neke knjige, sjećam se da me, umjesto “Brzi” nazvo “Stipe Legenda” – pomalo uvrijeđeno se prisjeća Sapunarova gafa Brzi Puljić. Kaže i da je u nekom daljnjem rodu s bivšim (pokojnim) gradonačelnikom Splita, Zvonimirom Puljićem.
No, puno više od politike Brzoga je uvijek privlačila glazbena i filmska scena.
– Malo ko ima fotografija sa slavnima ko ja. Jesi vidjela moju sliku s Jelenom Rozgom? Najljepša djevojka! Njezinu pjesmu “Solo igračica” svako jutro puštam sam sebi, jer pjeva o mom životu u toj pjesmi. I još jednu puštam, onu koju je Oliver otpjevo po stihovima Tina Ujevića: “Zelenu granu s tugom žuta voća”, e ta me pjesma isto pogađa u dušu, ustvari samo taj stih. Svako jutro to malo poslušam prije kafe – povjerava.
Nastavlja.
– Dobar sam prijatelj sa Đibonijem, na primjer. Čekaj, nešto ću ti donijet – istrči Brzi izvan kafića, donosi kutiju od teflon-tave, s prozirnim poklopcem. Umjesto tave, u kutiji su – iznošene tenisice.
– Što je ovo? – zbunjeno pitamo.
– Psst. Kupijo mi ih Điboni. Obećavo mi je pet-šest godina Porina, reko da ih on ima punu vitrinu i da će meni dat jednoga jer sam mu uvijek valjo kad je šta zatrebalo. Vazda sa mnom najbolju uslugu imo. I onda, svaki put mi zaboravi donijet Porina, ali mi je zato u Domu “Kosača” u Mostaru pred hiljadu ipo ljudi darovo ove patike. Ja mu reko, daj Đibo mikrofon. I onda sam mu reko pred svima…
– Što si mu rekao?
– Đibo, male su mi.
– Ali nosio si ih – primjećujemo.
– Moro sam – namigne Brzi.
Naposljetku, dobio je i statuu Porina, ali ne od Gibonnija nego…
– Dao mi Matija Dedić, i on ih ima puno, a i njemu sam valjo. I znaš šta je sad najvažnije? Samo dvije osobe u Bosni i Hercegovini imaju Porina: Dino Merlin za hit godine, i ja, za potvrdu prijateljstva – ponosno će Brzi, legenda Mostara.
