Nije Buško jezero ribogojilište, već mjesto za užitak u blagodatima prirode
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Kako vrijeme prolazi postajemo sve svjesniji potencijala koje Duvno ima. Sve smo svjesniji vrijednosti i gospodarske važnosti Buškog jezera. A da bismo osvijestili što imamo, mora netko na onome što mi ne vidimo dobro zaraditi. Nedavno se ukaza vijest o krivolovu velikih razmjera na tome najvećem, umjetnom jezeru u Europi, izuzetno bogatom ribom. Ljudi koji bi rada da se to zaštiti od pustošenja uputiše javno priopćenje u kojemu spominju čovjeka, ili ljude i iz Batkovića, kraj Ugljevika koji su samo u još nezavršenom listopadu izlovili tonu i šesto kilograma ribe, odvezli doma i istakli cijenu – četrnaest maraka po kilogramu. Svatko pomnožiti znade. Baš me zanima jesu li sve prodali? Do ovakvih ljudi je koliko i do većine nas rođenih s refleksom pohlepe. Pretpostavljam da su ovi ljudi iz daleka na naše jezero počeli dolaziti kao ribiči rekreativci i kada su uvidjeli da je ovdje sve prilično labavo napravili posao, i to vrlo unosan. Pri tome ih nisu ometali niti ribočuvari, niti inspektori, niti policajci. Donekle je pošteno, jer nisu ometali ni naše lokalce istoga posla.
A opet zar se ne kaže neka institucije rade svoj posao. Čini mi se da to vole izgovoriti oni koji dobro znaju kako institucije rade svoj posao i da su slaba brana kriminalu ako ste dovoljno drski i majstori drskih odnosa s javnošću i institucijama.
Ribe ima i bit će je zahvaljujući onima koji ipak imaju hrabrosti i morala javno upozoriti, pa se krug ovih ribara na tone ne širi. Da nije ovih savjesnih možda bih i ja kupio kakvu mrežu i pojačao kućni proračun s nekih pola tone? Možda?
Jezero je akumulacija i od proizvedene struje ušićari i naša zajednica. Jezero ima potencijala biti više od toga u turističkom smislu. Tek je u povojima, tek je krenulo s planiranjem izgradnje sadržaja koji će omogućiti da ljudi dolaze odmarati u ljepoti, a mi početi štogod zarađivati. Danas na cijeni nije samo izležavanje i spavanje. Na cijeni je aktivni odmor. Vrijeme je da počnu dolaziti ribiči od zabave. Zašto ne i nasititi se do sita i kući ponijeti. Pošteno platiti, a cijena dostupna našemu džepu. Na takvu cijenu stranci će se raspametiti.
Počnimo cijeniti svoje. A kako se cijeni svoje i prepoznaje ljepota. Ima toga u lektiri. Nije sada vrijeme za komentar – vrag ti lektiru. Ozbiljne su to i pametne stvari. Tako je već negdje u polovicom šesnaestog stoljeća pjesnik Petar Hektorović napisao svoje Ribanje i ribarsko prigovaranje. Neke ću podsjetiti, a onima koji su prespavali sat kratko reći da je hvarski plemić Hektorović tri dana i tri novi u društvu svojih susjeda iz puka Paskojem Debeljakom i Nikolom Zetom brodicom plovio od Hvara, do Brača i Šolte. Njih trojica su pjevali i razgovarali, ulovili i ispekli zubatca. Nemoguće je Ribanje uvrstiti u samo jednu književnu vrstu. Kažu da je ponajprije putopis. A čini se da je ovo i prvi hrvatski turistički vodič. Renesansni ljudi su hedonisti i nije im bilo strano uživati u životu. Oni, uključujući i Hektorovića su rodoljubi i domoljubi. Hektorović je prepoznao ljepote svoga kraja. Nije on, zbog domoljublja subjektivan. To je ljepota nad ljepotama koju danas prepoznaje cijeli svijet.
Nije ni naš duvanjski i buškoblatski kraj bez ljepote. Zato ju treba čuvati i braniti, cijeniti svoje da bismo znali cijeniti tuđe. Hedonizam i pohlepa ne idu pod jednu ruku.
A ružna slika je stotine kila mrtve ribe. To je slika za komercijalno ribogojilište, a ne za ribičiju na našem Jezeru.