Dinko Grgić / Zamislite, ima jedna udruga i zove se Gorska služba spašavanja?!

Kakva je to udruga koja pomaže ljudima kad im se im se negdje u bespućima prirode izgube najmiliji?

Pa svaki normalan čovjek bi samo odmahnuo rukom i rekao – nisam mu ja kriv što je digao glavu i otišao u tu prirodu, a taj GSS se drznuo i organizirao na nivou čitave države da pomažu unesrećenima i svim onima kojima je potrebna pomoć.

Zamislite samo, ti ljudi nemaju pametnijeg posla nego na svaku dojavu napuštaju svoje obaveze i svoj posao, a neki čak i u pola noći se bude i trče da spašavaju glavu tamo nekoj osobi koja je slomila nogu na nekakvoj planini.

I ne samo to nego se i obučavaju za spašavanje na vodi, pod vodom, pod zemljom itd. Još malo i početi će se i obučavati za spašavanje na Marsu! Pa ti ljudi stvarno nemaju mjere i granica.

Mene da se pita, sve bih ja to potjerao van države, jer nam kvare ovaj naš nesklad i nemir, koji mi normalni ljudi već dugo gradimo i koji je ugrožen od takvih miroljubivih pojedinaca u našem društvu.

Čuo sam ja svakakve priče o njima, od toga da na njihovim vježbama i akcijama dominira rad i disciplina, čak idu u akcije spašavanja sa različitim ljudima druge vjere i nacionalnosti.

E, to je već udar na ove naše vrijednosti, gdje mi normalni kad upoznamo nekoga odmah se pitamo koje je vjere i nacionalnosti osoba koju smo upoznali.

Pa ja ne mogu vjerovati da se oni nikada ne upitaju koliko osoba koju spašavaju ima godina i da li je uopće vrijedno da se recimo osobe koje su starije od 70 godina spašavaju.

Ali to im mogu nekako i oprostiti, a nikako im ne mogu oprostiti to što oni, zamislite molim vas, sve to rade – volonterski (besplatno).
Gluho bilo.

Pa zamislite kakav bi kaos nastao kad bi država dopustila da svakome padne na pamet da radi nešto besplatno, to nema veze sa zdravom pameću.

I ne samo to nego oni i nerijetko troše svoj  novac na svoje aktivnosti. Kakva drskost.

Hvala Bogu, pa je država pasivna i takve organizacije ne mogu funkcionirati u punom kapacitetu.

Nekad se pitam, što naše institucije rade i zašto dopuštaju takve aktivnosti, da se grupa građana organizira i spašava ljude, a sve to bez blagoslova naše vlasti.

Ja mogu samo zamisliti kakve bi posljedice nastale da takvi ljudi dođu do izražaja u našem društvu, pa nastalo bi povjerenje među ljudima, vladala bi harmonija i suradnja na čitavom nivou države, a ne smijem ni pomisliti kako bi to utjecalo na našu djecu.

Takvi ljudi se uspješno kriju među našim populacijom i posve normalno obavljaju svoje poslove, a ima ih raznih kalibara, od doktora, inžinjera, pravnika, pa do građevinara i konobara, pa čak i žena.

Ima jedna stvar koju sam čuo od jednog njihovog člana udruge, a to je da oni nikada, pa barem i jednu rakiju, ne popiju kad imaju svoje aktivnosti.

Čak se usude pojaviti na raznim medijima i upozoravati brojne izletnike i planinare na opasnostima u planinama, to jest uzeti sebi za pravo govoriti im kako se treba obući za odlazak na opasna mjesta, kao da mi jedva čekamo da nas lavina pokupi i ubije.

Doduše, ima takvih pojedinaca koji dovedu u opasnost sebe i druge, pa zovu GSS – da im pomogne, ali tko im je kriv.

 Ja osobno kad bih slomio nogu, puzajući bih sišao sa planine, jer šta meni ima netko pomagati, a ja ne znam koje je vjere i nacionalnosti taj koji me spašava.

Pa kakvi su to ljudi koji znaju da će čitav dan potrošiti na nadljudske tjelesne napore u pomaganju drugima, a ne troše alkohol, pa barem pola litre rakije. Zbilja nečuveno.

I nije mi jasno kako netko može sjediti u svome domu na suhom i toplom i trenutak poslije na poziv oblači opremu i trči na hladno i negostoljubivo mjesto da spasi glavu nekom jadniku koji je u nevolji.

To je za svaku osudu, jer tko može biti važniji od mene samoga i moje udobnosti u toplome domu.
Nadam se da nećemo postati društvo u kojem  će svaki dan rasti broj mladih ljudi koji žele i hoće nešto napraviti za svoju zajednicu.

I na kraju krajeva, preporučio bih svakom poslodavcu koji ima takvog pojedinca (volontera) koji ne dođe na posao, a trči taj dan spasiti nekome glavu, da mu automatski uruči otkaz, jer ako mu je nešto drugo važnije od posla onda i nije zaslužio da bude u kolektivu.

Jer ako želi nekoga spašavati neka ide u Afriku, tamo je puno ljudi koje treba spasiti, a ne ovdje da kvari dan svome poslodavcu kad se ne pojavi na poslu

Dinko Grgić