Stanko Baja Sopta: Smjelost, odvažnost i inicijativa branitelja bila je presudna tijekom cijelog Domovinskog rata

Fakultet kineziologije okuplja mlade ljude slobodnog duha, kreativne, natjecatelje. Takva je bila i moja generacija iz ‘87. Veliki nas je broj otišao u prve dragovoljačke postrojbe, osobito moram istaknuti i prisjetiti se svojih profesora koji su nas u tomu predvodili – prof. dr. Branimira Kuleša i prof. dr. Josipa Marića. Inače, 20. ožujka 1991. godine na fakultetu je utemeljena postrojba koju su činili studenti i ta dva dična profesora. Imala je 81 pripadnika, među kojima je bilo pet žena.

Koliko je rat promijenio vaš život? Jeste li ikada razmišljali što bi bilo da ste nastavili tamo gdje ste stali te ratne 1991., 1992.? Koliko su “ratne slike” teške i bolne, koliko vidim po vama, vješto skrivate emocije, hrabro prkosite današnjici za koju, vjerujem, niste ni vi, kao ni većina, očekivali da će nakon 30 godina izgledati ovako sumorno?

– I danas sam u duši sportaš, natjecatelj, ponajviše sa samim sobom. Uživam gledajući razna natjecanja jer znam koliki je trud i rad tih mladih ljudi daleko od očiju javnosti te ih stoga osobito cijenim.

Svi smo im zahvalni na velikom zadovoljstvu koje nam donose, moram u tomu istaknuti hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a osobito njezin odnos prema braniteljima.

Kako danas, nakon tri desetljeća, gledate na ratni put, brigadu kojom ste zapovijedali, sukobe svih strana u BiH?

– Vaše pitanje opet vraća u “svakodnevicu”. Ratni put brigade bio je dug i težak, broj poginulih pripadnika zorno svjedoči o njemu, a čine ga sve ratne zadaće koje su stavljene pred nas. Nismo ih birali niti od njih uzmakli, spremno smo ih i uspješno izvršavali, od Ravnog, Stoca, Mostara, Jablanice, Rame, Uskoplja, preko Kupresa, Livna, Glamoča, Jajca, Mrkonjić Grada do Banje Luke, istočne Slavonije i na koncu Dubrovnika.

Termin “sukob svih strana” daje mogućnost relativiziranja krivnje i krivotvorenja uloga, stoga je nužno ponoviti – hrvatski vojnik u ovom ratu nije bio agresor, branio je svoj narod i zemlju koju stoljećima baštini, sve drugo nije istina i ne doprinosi miru.

Kako pamtite Gojka Šuška, pokojnog ministra obrane Republike Hrvatske?

– Veliki čovjek svojim djelom, a skroman u hodu, topao i brižan, blizak svakom bojovniku, neutješan zbog svakog izgubljenog života. Narod mu je s pravom vjerovao. Ponos hrvatskoga roda i nadahnuće svakom domoljubu i generacijama.

Brojne su akcije i operacije oslobađanja okupiranog teritorija BiH u kojima je sudjelovala i 2. gardijska brigada HVO-a. Pitate li se što bi bilo, kako bi danas izgledale i BiH i Hrvatska da toga nije bilo?

– Teško je zamisliti, pa i nemoguće takvu zbilju, porobljenog i izbrisanog naroda, bio bi to prostor na kojemu je zlo pobjednik, a jeziva je i sama pomisao na “zemljovid” takvog ishoda. Opasnost od agresorskih nauma prisutna je i danas, a metode, način i provedba prilagođeni su današnjim uvjetima. Nazivaju je “Srpski svet”.

Velika je hrabrost krasila pripadnike brigade, morali ste ih uistinu dobro poznavati, a i terene na kojima ste izvodili operacije. Što biste u tom smislu posebno istaknuli. Kako ste, zapravo, ratovali?

– Sve su operacije zahtijevale veliku prilagodljivost u rješavanju zadaća koje je diktirala bojišnica. Brigada je pokazala sposobnost usklađenog djelovanja, brzinu manevriranja, usredotočenost paljbene potpore i sposobnost zauzimanja dominantnog terena. Presudnu ulogu za dobivanje bitaka u ovim operacijama, uz usklađeno djelovanje svih elemenata borbeno-operativnih sustava, imale su male borbene skupine koje su bile tako strukturirane i sposobne koncentrirati pješačku paljbu te voditi protuoklopni boj na bliskim udaljenostima. Smjelost, odvažnost i inicijativa branitelja, koji su potpuno svjesni što znači prelazak crte bojišnice, crte između života i smrti, ta njihova hrabrost bila je presudna tijekom cijelog Domovinskog rata. Oni su istinski heroji o kojima i danas razmišljam sa zahvalnošću i divljenjem. Moram istaknuti kako je posljednji vitez 2. gardijske brigade Toni Dragoje, zapovjednik 3. pv/3.ps/2. pb, poginuo na banjolučkom bojištu 18. listopada 1995. godine predvodeći borbenu skupinu u zauzimanju kote 437.

Ostali ste, rekla bih, vjerni svojim suborcima, očuvanju sjećanja na žrtvu kojusuhrvatskibraniteljidali…Svojim govorima na obljetnicama diljem BiH šaljete pouke iz prošlosti s porukama budućnosti?

– Svakodnevno svoje suborce vidim kako ustrajno svjedoče i slijede ljudske potrebe za boljim životom i mirom. Oni strahuju i na pomisao od novih zala i ludosti. Spominju se svojih poginulih prijatelja, bojeva koje zajedno vođaše. Pa meni ostaje samo da njihove misli javno svjedočim, što i činim. Dužan sam im ispriku ako nisam ispunio njihova očekivanja.

Gdje je, po vašem mišljenju, danas BiH, koliko je važno da svaki od naroda ima svoj identitet, tradiciju, kulturu? Svi su dijelom ispisali povijest. Što je s Hrvatima?

– Svaki narod ima svoj identitet, što ga, među ostalim, čini narodom, no sve namjere koje taj identitet pokušavaju zatrti, negirati ili nametnuti neki novi, opasne su i u dubini šovinističke, a time destabilizirajuće za društvo i prostor.

Svaki čovjek koji danas živi u Bosni i Hercegovini plaća visoku cijenu kaotičnog stanja, stanja krize koja traje od rata do danas. Veliki broj ljudi, svih naroda, otišao je iz BiH tražeći negdje drugdje bolji život. Ako pod time “drugi su ispisali svoju povijest” možda mislite da su neki ostvarili svoje političke odnosno ratne ciljeve, to je sigurno privid koji takav neće ostati kao trajna kategorija. Istina je da neki u takvom stanju profitiraju, no to su pojedinci. Hrvatski narod obranio je sebe u ovom ratu i očekuje pravedan mir. Bosna i Hercegovina moguća je samo kao zemlja ravnopravnih naroda, što svaki dobronamjeran čovjek očekuje.

Posebno ste emotivni na obljetnicama oslobađanja Jajca. 2. gardijska brigada sudjelovala je u bitkama za kraljevski grad. Na tvrđavi Hrvoja Vukčića Hrvatinića 13. rujna 1995. oko 10.30 postrojbe hrvatskih snaga razvile su hrvatsku zastavu i obznanile slobodu Jajcu. Postoji li neka neispričana priča, detalj… iz te akcije koji biste s nama podijelili?

– Lijepo je to pitanje, ljudsko, razgovorljivo, budi u nama sjećanja… Priča je bezbroj, svaki bojovnik ih ima napretek i sve su vrijedne te neponovljive, teško ih je izdvojiti. No jedan trenutak zabilježen kamerom na ulazu u Jajce – susreta osloboditelja i skupine ljudi koji su preživjeli okupaciju – osobit je. Ljudi s veseljem i suzama dočekuju branitelje HVO-a, a jedan stariji čovjek među njima, pun ushićenja, obraća im se i govori: “… Braćo moja draga! Vidi kapa! Djeco moja draga…”. Hrvatska zastava razvijena 13. rujna 1993. na tvrđavi Hrvoja Vukčića Hrvatinića obznanila je slobodu i nove temelje gradnje Jajca.

U Jajcu još uvijek stoluje jedna tužna, povijesna priča. Ona o crkvi sv. Marije, krunidbenoj crkvi Stjepana Tomaševića sa zvonikom sv. Luke. Osmanlijski osvajači, okupatori, su je kao plijen pretvorili u džamiju, nazivajući je imenom sultana Sulejmana koji je Jajce ponovno okupirao 1528. Do danas nije vraćena Katoličkoj crkvi, čemu se najviše protivi Islamska zajednica BiH koja polaže pravo na njezino vlasništvo. Ta činjenica danas još više boli, stavlja pod veliku dvojbu iskrenost izjava islamskih poglavara u javnosti. Svojedobno ste o tome rekli: “Zar nam ova činjenica ne govori o novom islamskom modelu BiH koji neki političari nazivaju građanskim, u kojemu su džamije džamije, a katoličke crkve s vremenom trebaju postati džamije!”. Što se Hrvatima ovakvim i sličnim primjerima u BiH poručuje?

– Ta činjenica opterećuje Jajce, priječi mu hod u budućnost, neki se ne odriču plijena iz starih osvajačkih pohoda, pa i kada je taj plijen i sama krunidbena katolička crkva. Danas je to žalosna i neprihvatljiva činjenica, a osobito je licemjerna kada se pokušava prikriti “građanskim modelom”.

Tvrdite kako je temelj ovih oslobodilačkih vojnih operacija Splitski sporazum, potpisan 22. srpnja 1995. godine između Hrvatske i BiH pod naslovom “Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice”!?

– Ovim sporazumom, nažalost, nakon propuštenih mirovnih rješenja koja su Hrvati prihvaćali, a druge strane odbijale, i krvavog rata, zapadni saveznici prave prvi korak prema oslobađanju i spašavanju BiH na temelju ravnopravnosti hrvatskog i bošnjačkog naroda, što donosi rezultate u oslobađanju velikog dijela BiH i u konačnici do završetka rata i Daytonskog sporazuma. Brzo se odustalo od modela ravnopravnosti naroda, što je dijelom ugrađeno u sam Daytonski sporazum. Srpska strana u toj činjenici nalazi prostor za nastavak svoje politike, a bošnjačka strana u njoj vidi priliku za nametanje tzv. građanskog modela te tako negira bilo kakvu mogućnost ravnopravnosti naroda BiH i time produbljuje krizu.

Uloga Hrvatskoga vijeća obrane od povijesnoga je značaja i bila je važna u obrani BiH. Bez HVO-a ne bi bilo slobode. Je li, po vašem mišljenu, vrijeme, 30 godina nakon rata, da svi u BiH izvučemo pouke iz rata, okrenemo se budućnosti i ne gledamo jedni u druge očima zločinaca, nego onih koji žele dobro svome narodu i domovini?

– Svakako je nužno i krajnje je vrijeme okrenuti se budućnosti, to je moguće ako se politički akteri odreknu ambicija stvaranja profita i “novog životnog prostora” na račun drugih. Vrijeme je pokazalo da u takvoj BiH nema sretnog života ni za koga.

HVO je u temeljima Federacije BiH i Bosne i Hercegovine, što se očituje i kroz ustroj Oružanih snaga BiH, koje su do sada sudjelovale u međunarodnim mirovnim operacijama. Ta činjenica dobro je polazište za razvoj modernih Oružanih snaga po NATO-ovim standardima, no anomalija utjelovljena kroz člana Predsjedništva BiH kojeg nije izabrao hrvatski narod dovodi u pitanje smjer razvoja Oružanih snaga. Sve to očituje se kroz nezakoniti postupak nedavnog imenovanja i umirovljenja generala iz reda hrvatskoga naroda.

I danas su aktualne zločinačke ideologije iz prošlosti… Na europskom tlu je rat.Ukrajinasegodinamaborizaslobodu. Prije dva mjeseca buknuo je rat na Bliskom istoku… Svjedoci smo i nove geopolitičke promjene i prijetnje. Što vi o tome mislite?

– Kada smo saznali za Gladomor u Ukrajini? Prije petnaestak godina. Tu činjenicu nismo učili u školama i nisam siguran da se i danas uči. Od 1932. do 1933. Staljin je, kao čelnik komunističke partije i države SSSR, izgladnjivanjem na najokrutniji način usmrtio između četiri i šest milijuna Ukrajinaca. Ukrajina je danas opet žrtva – “Ruskog sveta”.

Gdje vidite BiH za 10, 20… godina? Mislite li da je spas u europskoj obitelji čija su vrata BiH otvorena, no zbog unutarnjih problema nikako da jednim glasom kažemo kakvu budućnost želimo. Mislite li da će djeca u školama učiti o vama, vašim suborcima, akcijama, brigadama…, kojima ste oslobodili državu u kojoj žive?

– Već svi znamo da ovakvo stanje svima, osim pojedincima, nanosi nepopravljivu štetu, ne želimo pomisliti da je održivo tako daleko. Pa to je nemoguće. Tko će ostati? Tko će raditi? To se već sada pitamo i nema odgovora. Mladost ode!

Hoće li o nama učiti? Zanimljivo pitanje. Nadam se da će učiti o ljudskim slobodama, o vrednotama koje su stvorile zapadnu civilizaciju. Ako se time budu nadahnjivali, možda će se i nas prisjetiti.

Nedavno su obilježene 32 godine od osnutka Hrvatske zajednice Herceg Bosne i pada grada heroja – Vukovara. Bili ste u koloni sjećanja, najdužoj u povijesti, bilo je oko 150 tisuća ljudi. Kako gledate danas na Herceg Bosnu i Vukovar?

– Patnja i stradanja civila i branitelja Vukovara, odvođenje i ranjenika i bolesnika iz bolnice te njihova bestijalna egzekucija na poljoprivrednom dobru na Ovčari – djelo je zločinaca, redom, od naredbodavatelja, izvršitelja pa do onih koji su ga prikrivali.

Vukovarci i Hrvati iz svih krajeva herojski su ga branili tri mjeseca od najjačih postrojbi JNA i četničkih dragovoljaca kojima je upravljao zloglasni KOS. Ti hrabri branitelji bili su nam nadahnuće. Njihovu patnju smo mi i cijeli svijet svakodnevno gledali preko medija. Nakon toga bilo bi preglupo i neoprostivo imati iluziju da će rat zaobići BiH. Herceg Bosna je iskaz i odluka Hrvata u BiH o spremnosti na obranu, to su poslije kroz HVO i učinili. Sve ostalo su laži. U rujnu 1991. rezervisti JNA, Užički i Titogradski korpus ušli su u Mostar i rat donijeli sa sobom, spalili su Ravno i pobili civile. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović tada ne ispunjava svoju ustavnu obvezu predsjednika, već se svodi na ekskluzivnog muslimanskog čelnika i kaže: “Ovo nije naš rat”. Cijelo to vrijeme se s teritorija BiH vršila agresija na Hrvatsku, Tuzlanski korpus, Banjalučki korpus JNA i druge formacije.

Na kraju, ne zaboravimo, 150 tisuća ljudi u koloni sjećanja svjesno je činjenice da za tragediju Vukovara još uvijek nisu sudski odgovarali zločinci koji su taj zločin osmislili i zapovijedali njime.

Zaključimo s vašim životnim pozivom – kao i prije tri desetljeća tako i sada – biti na braniku domovine. U ono vrijeme ratna obrana, sada mirnodopska od starih i novih neprijatelja…, obje važne, jedna zbog povijesti, druga zbog budućnosti. Vaša poruka?

– Hvala svim braniteljima! Pokoj vječni svim našim suborcima, našim vitezovima koji darovaše živote svom narodu, za našu slobodu, za našu budućnost! Trajno dijelim tugu s majkama i očevima, suprugama i djecom naših poginulih, ranjenih i umrlih prijatelja! Svim dičnim pripadnicima 2. gardijske brigade HVO-a čestitam tridesetu obljetnicu utemeljenja! Ponosno smo nosili stijeg slobode svog naroda, danas to neumorno svjedočimo. Mi smo žrtvom i ljubavlju prema životu ostvarili mir, dragocjen je! U prkos današnjoj zbilji moguća je sretnija budućnost, ne smijemo odustati.

Čestit i blagoslovljen Božić i sretnu novu 2024. želim svim ljudima dobre volje!