Problem navijača postoji valjda od početka sportskih natjecanja i navijanja za pojedine klubove. Međutim, vremena se mijenjaju pa se način navijanja također mijenja. Mijenjaju se i oni koji idu na utakmice i ono što oni na utakmicama žele. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća osobno sam sudjelovao u navijanju i posjetima utakmicama od Beograda preko Zagreba, Osijeka, Sarajeva, Tuzle pa do Splita. Nije važno za koga sam navijao već kako se dolazilo i osjećalo na utakmici. Nisam siguran i jesu li takvi osjećaji plod vremena, političkog odnosno represivnoga sustava ili nekakve tolerancije.
Piše: Ivo Ćurković
Povod za ovaj osvrt je događanje u Vukovaru gdje je grupa huligana (slobodno bih to nazvao i grupom ljudskog ološa) premlatila slabije od sebe i to iz navijačkih pobuda. Ovaj događaj je i u cjelokupnoj javnosti prelio čašu strpljenja i, nadam se, u Hrvatskoj pokrenuo nekakve pozitivne promjene. Radi se o istim ili podupirućim članovima navijačke družine koja je nedavno u Grčkoj napravila veliku glupost koju je država morala spašavati. Da ne bude nejasnoća, oni bi još uvijek čamili u grčkim zatvorima da se politika nije uplela. A je li trebala?
Nakon kriminalnoga čina premlaćivanja, ne drugih navijača već, slabijih i nemoćnijih, našli su se pomagači koji su ih štitili i sakrivali. I dok se čitava zajednica digla na vrhove prstiju u osudi nasilja našla se nekakva grupa isto takvih siledžija koja u svom priopćenju za javnost optužuje sve i svakoga samo su nasilnici male bebe i nevinašca. Gadljivo. Još gore je što se na jednoj košarkaškoj utakmici u Šibeniku pojavio transparent podrške siledžijama. To je onaj isti ološ koji je nedavno premlatio jednog mladog navijača kluba iz susjedstva. Ponovo se radilo po uhodanom obrascu. Dvojica starijih i fizički jačih pretuku slabijeg. Junaci, nema što.
I da se razumijemo, ja sam za osudu svakog nasilja i za snažno sankcioniranje, bez obzira kako se predstavljaju: Bad Blue Boysima, Torcidom ili nekim drugim imenom. Naravno, mišljenja sam kako je i za ovu situaciju odgovorna politika. I ona se vrlo nasilnički ponaša prema onima koji su slabiji od onih koji imaju moć. Krivi su i roditelji koji svoju djecu pogrešno odgajaju ili uopće ne odgajaju. Krivi su mediji koji ovakvim nasilnicima daju ponekad i pozitiva naboj. Krivi su i klubovi koji se kriminalcima poklanjaju ili pred njima gadljivo stoje u stavu mirno. Krivi su i sudovi kojima su procesi protiv ovakvih tipova očito opterećenje pa to i ne sankcioniraju. Ne bar onako kako javnost ali i okolnosti zahtijevaju.
Situacija je odavno izmakla kontroli. Sjetimo se kako je u Hrvatskoj još u doba Sanadera počela navodna borba na stadionima protiv huliganizma i nasilja. Rezultat je ravan nuli, a što drugo od politike i očekivati? Zatim se nitko nije ozbiljno bavio ovim pitanjem. I danas je ista situacija. Mogu se u Vukovaru buniti koliko hoće ali sadašnja vlast neće ništa napraviti kako bi se nešto pozitivno promijenilo. Naprotiv, već na najavi skupa u Vukovaru rečeno je kako na njemu političari nisu dobrodošli. Svi oni su pokušali iskoristiti nastalu situaciju i izvući poneki pozitivan poen za sebe, ne za stradalnike. Političari se mežuosobno krive: kriva je Vlada i Plenković, kriv je Pupovac, kriv je Penava… Ne, krivi su svi. Oni njeguju kulturu nasilja i u politici i u gospodarstvu i u sportu i u svim drugim sferama javnog života. Navijači koji se međusobno tuku po stajalištima auto-putova, koji bacaju automobile s nepoželjnim tablicama u more, koji i sportaše također bacaju u more, koji kite božićno drvce porukama mržnje, koji upadaju u studentske domove tražeći studente iz nepoželjnih suparničkih gradova kako bi ih pretukli samo su odraz društva. Naravno da ovaj da je ovaj princip ponašanja nepoželjan i treba ga najoštrije kazniti ali nisu oni samo krivi.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Tomislavcity.com.