Glazbeni urednik Tomo Matković snimio je tisuće gangaških zapisa po hercegovačkim selima i gangu uveo u Europu, o čemu je snimljen i film
Imoćanin Tomislav Matković, voditelj i glazbeni urednik na Radio Grudama, najveća je radijska zvijezda u Hercegovini. Svoju popularnost, osim zbog neposrednog i gotovo obiteljskog odnosa sa slušateljima, može zahvaliti i gangi, zbog koje već godinama obilazi hercegovačka sela i zaselke, pronalazi vremešne pjevače, snima ih i arhivira snimke nastojeći ovu vrstu pjevanja, koju su zaštitili i Ministarstvo kulture RH i UNESCO, sačuvati od zaborava. Tomo je i glavni lik dokumentarnog filma “Radio Ganga”, nedavno prikazanog na HTV-u, u kojem smo ga upoznali kao duhovitog, na zafrkanciju uvijek spremnog zaljubljenika u glazbu, koji osim gange promovira i gotovo zaboravljene zvuke popularne prošlog stoljeća zabilježene na gramofonskim pločama. Razgovarali smo u kafiću “Nu” u Imotskom, u kojemu Tomo povremeno pušta ploče i, uvjerili se, vrlo je popularan među mladima.
Radio Ganga / Official Trailer from Kadar Film&Video Production on Vimeo.
Rodio se i odrastao u Njemačkoj, zvuci gange definitivno nisu zvuci njegova djetinjstva pa je vrlo zanimljiva priča kako se zaljubio u tu vrstu pjevanja.
– Mislio sam da je ganga primitivna, divljačko arlaukanje. Mi smo se, sva gradska djeca, rugali gangi i ganganju sve do 1998. godine, kada sam se zaposlio na Radio Grudama. U to vrijeme još je bilo puno pjevača gange i jednom mi je na radio došla grupa gangaša da im ja snimam kazetu, kompilaciju gange iz grudskog kraja. U ta 3-4 dana koliko sam ih slušao i snimao dogodio mi se “klik”. Oni snime, slušaju i onda govore jedan drugom: “Moramo ponovo, tu si falio.” Prvo sam gledao u čudu, što tu imaš “falit”, ali u jednom sam trenutku osjetio da tu ima nešto, da postoje pravila, i to vrlo stroga, da je teško ispravno pjevati gangu i da to nije nikakvo arlaukanje. A na Radio Grudama, iako ima starije slušateljstvo koje voli gangu, ta vrsta glazbe uopće nije bila u eteru – kaže Tomo, koji je nakon prvih snimki odlučio gangu pustiti u radijskom programu. Isprva, iz čiste zafrkancije, no slušatelji su se oduševili.
– To je bio bum! Jer to nitko prije nije napravio. Radio se doživljavao kao finjak, “di ćeš gangu puštati”, ali slušatelji su je tražili, još i još. Poslije tog prvog snimanja, iako još nisam prepoznavao što je dobra, a što loša ganga, ja sam za potrebe svoje emisije nastavio sa snimanjem gange – govori Tomo.
Ganga je, za one koji ne znaju, arhaično, dozivalačko pjevanje, a svoje elemente vuče iz davnih vremena. Riječ je o pjevanju na dah, što znači da se u samo jednom dahu moraš potpuno izraziti, kako glazbeno tako i tekstualno, i vrlo ju je teško, gotovo nemoguće, notno zapisati.
– Dozivalačko pjevanje počinje već po selima ispod Karlovca, kroz Liku pa zadarsko i šibensko zaleđe, Imotska krajina i zapadna Hercegovina. U Sinju je rera, u Šibeniku ojkavica, u Zadru rozgalica, to su sve derivati jednog pjevanja, svima je zajedničko potreskanje glasnicama. Sve je to jedna obitelj koja potječe iz doba Ilira. Ne može se notno zapisati to potreskanje, nema ni takt, ta vrsta pjevanja starija je od nota – kaže Tomo, koji nam je priznao da gangu voli slušati, ali ne zna je pjevati. Nije to lako.
– Prije nego što pustim gangu, objasnim ljudima što će slušati, gdje je snimljena i tko piva. Ganga od sela do sela nije ista, stariji ljudi čuju razliku. Kada je prije srijedom u Imotskom bio sajmeni dan pa bi se ljudi sa svih strana okupljali, kada bi se zapivala ganga, ljudi su po pismi znali odakle su pjevači – objašnjava Tomo.
Kada je tek krenuo s gangom na radiju, jedni su se oduševljavali, ali u nekim urbanim sredinama, čak i hercegovačkim, počeli su ga ismijavati držeći da je ganga primitivna, manje vrijedna, seljačko pjevanje nedostojno puštanja na radiju.
– To omalovažavanje u meni je stvorilo inat, pogotovo zato što sam shvatio kako je ganga dio naše kulture i tradicije. Bio sam malo ljut i to me motiviralo, želio sam pokazati da je to narodsko pjevanje, jedinstveno i vrijedno. Zato sam nastavio snimati gangaše i puštati ih na radiju, a paralelno s tim počeo sam se malo više zanimati za gangu, obilazio knjižnice, Filozofski fakultet u Zagrebu, odjel etnologije, tražio stručnu literaturu i vidio da postoje tek 3-4 knjige. I onda sam shvatio da je razlog tome predrasuda, što će jedan doktor muzikologije pisati o takvom dernjanju. Ja sam zato napravio web-stranicu ganga. hr. Na njoj je karta Hrvatske i onda klikom na svako selo možeš poslušati po desetak ganga. Uz dozvolu autora, objavio sam i sve znanstvene radove koje sam pronašao, da sve bude na jednome mjestu. Do tada ganga uopće nije bila proučavana, ali ljudi su se počeli interesirati, svako malo se netko javi da radi diplomski rad na temu gange – govori Tomo, kojemu je sav taj trud urodio plodom. Gangu je Ministarstvo kulture RH zaštitilo kao nematerijalnu kulturnu baštinu, a UNESCO je zaštitilo cijelu tu obitelj potreskanja glasnica.
– Skužio sam da u gangi ima nešto vrijedno, ali bilo mi je jasno da će odumrijeti i da ne smijemo dopustiti da se zaboravi. Kako svako selo ima svoje pivanje, ja sam krenuo lagano autom od sela do sela snimati gangaše. S obzirom na to da sam ja “Tomo s radija koji pušta gangu”, sva su mi vrata bila otvorena. Njih nitko nikad nije snimao. Obišao sam tri četvrtine sela i snimio njihove gange, ali moram reći da sam u nekima i zakasnio. Znali bi mi ljudi reći: “E, da si došao prije 10 godina …. ” Pjevači umiru, a sela nam odumiru. Ja sam pohvatao ono što se moglo, imam sigurno milijun tonskih zapisa gange. Uhvatio sam onaj zadnji vlak za snimanje.
Danas je ostalo vrlo malo tih pravih pjevača, njima je u prosjeku 70-80 godina. Ima i mladih, ali vrlo malo, ganga je teška za pjevanje i moraš imati stvarno dobrog učitelja, u Grudama su dva brata Miloša gangaši, njima je manje od 30 godina, u Zagrebu je nedavno bila škola gange, ali dođe 10-ak ljudi, a što je to prema onome što je bilo ranije, kada je svaki zaselak imao svoje gangaše… Ja sam se družio s ljudima koji razumiju gangu, vole je i dobro je pivaju, oni su me vodili po selima, išli smo na “sila” i derneke. Otvorio se jedan potpuno novi svijet – govori Tomo, koji nam je otkrio i manje poznate detalje.
– Frapantno, ali postoji cijeli bonton gange: kako se ponašati, gdje pjevati, kad pjevati… Ako jedan pjeva u gostionici, drugi za to vrijeme ne smije. Sluša se drugoga. Nema aplauza, to je nepristojno, ako želiš pohvaliti, kažeš: “Dobra!” Kada sam snimao krajem 90-ih, oko starih gangaša okupljali su se i mladi, ali ne smije on s njima pivat.
Može samo slušat i učit, a tek kad su istrenirani i uvježbani imaju pravo doći među ljude i zapivati. “Uuuu, dobri su”, prije toga ništa, vježbaj di te nitko ne čuje – govori Tomo. Ganga je opjevala sve aspekte života.
– Piva se o ljubavi, prevarama, seksu, ratu… S obzirom na to da je ganga pjevanje na dah, najduža traje 60-ak sekundi i ti moraš sve otpjevati u jednom dahu. Gangaš cijelu poruku momka curi, koju Slavonci u bećarcu mogu pivat sat vremena, treba reći u jednom dahu. Jako je važno gdje će koji samoglasnik, npr. “o” ispušta više zraka nego “i” pa ako ga staviš na početku, izdušit ćeš. O svemu treba voditi računa. To me fascinira. Zato nije ni čudo što je ovo podneblje iznjedrilo vrhunske pjesnike Tina Ujevića, A. B. Šimića, Petra Gudelja… Svi su oni odrasli uz gangu – kaže Tomo, koji nam je izdvojio 10-ak omiljenih ganga.
Ima gastarbajterskih: “Ja sam mlađan pobjegao od majke, u Kanadu ljubit Indijanke”, “Oj, Ikane pokojnoga Luke, u Dresdenu ti ozeble ruke”, životnih: “Ej, rodilo se, ljuljati se mora, ej, od udaje nema ni govora”, “Vinčaj, pratre, potriba je taka, oćeš, nećeš, ja sam je umaka”, poučnih: “Ne ljubi se kog se uzet neće, jer su teške divojačke kletve”, “Kun ga, majko, nisi ga rodila, ja ne mogu, jer sam ga volila”. Ljubav je omiljena inspiracija: “I sinoć sam, moja željo živa, uzdisao preko rosnih njiva”, “Mala moja, sjetit ćeš se mene, kad ti dođu na babine žene”. Ganga voli pivati i o sebi: “Ja se gange okanit neću, dok mi smrtnu ne zažegu sviću”. Jako je važno bilo da je tekst dosjetljiv i duhovit: “Kad zazvone zvona, ej, mala moja, tebi crkva, meni gostiona”.
Čak je i Tomo, kada je mjesec dana bio izvan etera, bio inspiracija pučkom pjesniku: “Lakše bi nam bilo da čujemo uživo tvoj glas, eto, Tomo, legendo, molimo Boga za tebe danas.”
Koliko je Tomo popularan u Hercegovini, vidi se u dokumentarcu “Radio ganga”, redatelja Zdenka Jurilja, scenarista Roberta Bubala i producenta Tomislava Bubala. Ekipa Kadar filma pratila ga je od sela do sela, ljudi ga svugdje dočekuju kao zvijezdu.
– Hercegovci nemaju svoju televiziju i radio je još uvijek medij broj jedan jer na njemu imaju lokalne informacije koje ih zanimaju, novine su još uvijek na drugome mjestu, i to baš Večernji list BiH izdanje, pa onda portali, a televizija je tek četvrta. Fokus je na radiju, a mi, ljudi ovog podneblja, imamo malo iščašen smisao za humor, “montipajtonovski”, i ja sam se u to dobro uklopio.
U eteru se šalim s ljudima, svima govorim ti, koristim rječnik konobe, naravno bez psovki. I još kada sam im stao puštati gangu, to je bilo to – objašnjava Tomo korijen svoje popularnosti. Zahvaljujući gangi Tomo Matković i gangaši dogurali su do Pariza, u kojem su u povodu ulaska Hrvatske u EU predstavili ovaj način pjevanja.
– Hrvatska se predstavljala u Francuskoj i dr. Joško Čaleta s Instituta za etnologiju i folkloristiku, s kojim surađujem, nas je pozvao. Htjeli su nešto autentično – govori Tomo, koji je materijalima i snimkama opskrbljivao dr. Čaletu i zahvaljujući zajedničkom angažmanu dobili su zaštitu UNESCO-a.
Naravno, ne pušta Tomo na radiju samo gangu, ona ide povremeno, u njegovim emisijama sluša se, kaže, alternativni pop.
– Doma slušam nešto posve drugo. Brazilsku, kolumbijsku glazbu 70-ih, funky scenu Nigerije 60-ih, a od domaćih isto 50-e, 60-e, 70-e, ajmo reći neki jugoslavenski jazz. Što se tiče današnje glazbe, imamo mi dosta kvalitetnih bendova koje slušam: Detour, Mangroove, onda s Brača dolazi odličan bend Valentino Bošković, Nipplepeople, Pocket Palma, Mayales, Zoster, Pavel, Brain Holidays, Svemirko itd. Kad sam bio mlad, slušao sam bendove tipa Drugi način i neke kvalitetne stvari prošle su mi ispod radara. Kasnije sam se iznenadio koliko je tada kvalitetne glazbe bilo – govori Tomo, pasionirani kolekcionar gramofonskih ploča i DJ koji glazbu pušta s vinilnih nosača zvuka.
– Taj revival vinila sada je moderan, sve me više zovu da im puštam ploče. Vizualno je vrlo atraktivno kada imaš DJ-a s dva gramofona, a ne s laptopom ispred sebe.
Okupe se mladi pa samo gledaju kako ja vadim ploču iz omota, stavljam iglu, okrećem drugu stranu, a većina nikad nije ni vidjela gramofonsku ploču. Ploča ima i omot, sliku, tekstove unutra, a oni znaju za MP3 ili stream. Dođu, gledaju, a ja im puštam funky, ili klasični disko 60-ih i 70-ih, oni traže te stvari na Shazamu i šokiraju se kad ne nađu ništa. Puštam im ono što nisu imali priliku čuti, a mogu vam reći da taj stari kvalitetni disko: Donna Summer, Bony M., ABBA, super funkcionira. Plešu i stari i mladi – tvrdi Tomo, jedan od organizatora Vinilfesta koji se kod Imotskog održava od 2016. godine, kada se okupila ekipa zaljubljenika u vinil.
– Velimir Vuković, koji ima veliku kolekciju ploča, predložio je da napravimo festival na kojemu ćemo samo puštati isključivo ploče. Organizirali smo ga na ledini na Perinuši, tu je stari mlin, dvije rijeke, ihtiološki park… Prve godine, iako je bila srijeda, okupilo se ljudi koliko god je moglo stati. Dogodine smo išli s dva dana, opet je bilo krcato, i od tada idemo tri dana, zadnjeg vikenda u srpnju – kaže Tomo i poziva ovoga ljeta u Imotski na Magic Time Vinil Festival.
Objava Legendarni Tomo s Radio Grude: Mislio sam da je ganga divljačko arlaukanje, dok nisam shvatio da je to remek-djelo pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.