Medijski „zaratile“ televizija i lovačka udruga
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Vijest kako je lovačka udruga televiziji poslala račun dijelom za jelo i piće pojedeno i popiveno na lovačkoj večeri, a dijelom za usluge promoviranja, pazite sad – televizije doživljeno je, prije svega kao vrhunska fora.
I nije nešto što bismo trebali doživjeti kao ozbiljan sukob, ali nije niti neozbiljna stvar.
Dakle ukratko, lovačka udruga pozvala televiziju da poprati i emitira lovačku večer. Nisu pitali košta li to išta i ako košta koliko? Televizija došla i pratila i snimala događaje. Nisu pitani, nisu ni rekli plaćaju li se njihove usluge ili je to besplatno? Snimali, pridružili se za trpezom, nisu ostali ni gladni ni žedni.
A onda slijedi inicijativa domaćina da su oni spremni platiti iako se s televizije nisu izjašnjavali da su spremni naplatiti. Došao račun lovcima i nije im se svidio. Posebno im se nije dopalo što moraju platiti znatno više nego neka druga udruga i što moraju platiti, a platiti se ponudili, a još jedna udruga nije platila ništa. Pa udarili tuk na utuk i, priznajem inventivno i originalno, postali račun za jelo i piće i za promociju televizije. Uzajamno promoviranje i prebijanje dugova. Iz udruge procijenili da su, nakon prebijanja međusobnih potraživanja, oni televiziji dužni.
Volimo se mi iz ovih krajeva behati poštenjem i galantnošću. Samo ti radi, lako ćemo za plaćanje. Nisam ja sirotinja, samo zini. A počesto se, unaprijed postavljeno pitanje, koliko će me nešto koštati doživljava kao škrtost, tuganski čin. Ta ljudi smo, lako ćemo. Je, je, baš zato što smo ljudi, nećemo lako.
Mantra kako su naši stari vjerovali jedni drugima na riječ i nisu varali drugoga, vrijedi djelomično, uostalom kao i danas. Zna se za izreku da se ljudi drže za riječ, a volovi za rogove.
A da se ipak ne bismo hrvali s volovima i volom u samome sebi, sjetimo se i drugih, jednako vrijednih izreka – neka nam se grizu kese – prva je, a druga, – pogodimo se na vr njive.
Dok smo još listom bili seljaci znali smo da će biti belaja ako se započnemo pogađati nakon uzorane njive, pa i nakon nekoliko brazda.
Privatno, ja mogu nekome naplatiti jednu cijenu, drugome drugu, trećemu besplatno, četvrtomu uraditi i dati dodatno para. Ali, ako sam poduzeće i ako sam udruga, onda posjedujem račun i ne raspolažem samo svojim novcem.
Pogađanje na vr njive u naše vrijeme je pošalji mi predračun s jedne strane i poslat ću ti predračun s druge strane. A onda račun.
Televizija i udruga nas svojim istupima opet podsjetili i poučili.
Predlažem, hladne glave zastupanje interesa. Ovo sada su emocije, frustracije, ljutnja i povrijeđena ega. A interes je ne talasati i ne štetiti reputaciji. Dakle, još jedna vijest bi bila – dogovorili se i poravnali račune.
A svima nama još jedna poslovica: čist račun – duga ljubav.
I još jednom – pogoditi se na vr njive.
A brzo ćemo i u Europu. Otvorili pregovore. Tamo nitko nikomu ne vjeruje, vlada nepoštenje, pa svi sklapaju ugovore, šalju predračune i račune. Nije to kao kod nas, riječ i pošteno. Pa zavratove.