Bez širih, konkretnih podataka, dijelom po podacima, a dijelom po dojmu, usudit ću se reći kako je velika sreća što cijela država nije jedno veliko Duvno, jer bi inflacija bila znatno veća nego, statistički jeste.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Znam ja, dobro znam, da je tržište u kapitalizmu, za koji smo se i ne znajući što je on u svojoj biti, borili devedesetih godina prošloga stoljeća bog i batina, a da smo znali, možda se borili ne bismo. A tržište kaže da nešto košta onoliko koliko su ljudi spremni platiti.
Da bude jasno, smatram da je tako, osim u nizu izuzetaka gdje nije tako. A nije tako u nizu primarnih potreba kao što su hrana, voda, stanovanje i grijanje.
Pišu kako je mjesečna cijena hrane četveročlane obitelji 1400 KM, a prosječna plaća je nešto manja od toga iznosa. Kažu kako plaće teško hvataju rast cijena, a mirovine, pogotovo one najmanje, još manje.
I onda bih mogao bajati do u nedogled, ali sve ovo u svijetu i državi možete naći i na drugom mjestu. Zato neću dalje, svijet i državu ostavljam autorima višeg ranga.
Nova sportska disciplina – nabijanje cijena
A kako to izgleda u našem Duvnu. Uz svjetsku i državnu, „uvezenu“ inflaciju, naš novac u našem Duvnu još manje vrijedi nego u bližem, a posebno daljem susjedstvu. Tomu ne doprinose političari, trgovci i ugostitelji, već mi, takozvani mali pošteni ljudi. Pošteni jesmo, ali nismo izuzeti od gramzivosti i pohlepe. A kao kupci smo pomalo blesavi, pa i trgovčići to koriste.
Kod nas je posebno skupo domaće. Ima i ono domaće pod navodnicima, ali ovaj put stvarno domaće. Valja cijeniti svoje, ali ne može cijena voća, povrća, mlijeka i mliječnih proizvoda, jaja i meda biti veća nego u trgovini koja plaća zaposlenike, prostor, radnike, grijanje i hlađenje i poreze.
Otvoreno i bez rukavica, pa neka se ljuti tko se ljuti, ali ne smije tuce domaćih jaja „sretnih koka“ koštati više od 4, 5 KM. Ne treba med biti skuplji od 20 KM, 25 je previše. U onoj pošalici kupac na ovu cijenu rodijaku reče – boga ti rodijače kao da med ti skupljaš, a ne pčele.
Onda prošvrljam zelenom tržnicom i imam što vidjeti, sadnice paprike i rajčice marka po komadu, a u Posušju 60 pfeniga. Prodavatelj može računati na najmanje 20 maraka za deset sadnica jer prosječan Duvnjak to kupuje najmanje dva puta. Rano posadi, odnese led, pa ponovo. Ma dajmo … rugaju nam se južnjaci.
Rješenje oko hrane je što više toga sam uzgojiti, od sjemena pa do stola. Ali onda – puška! Ne možemo, a i ne trebamo svi imati traktore, freze i kopačica. Postoje oni koji pružaju te vrijedne usluge. I opet su se mnogi povampirili, a pa cijena oranja i frezanja veća nego gotovih krumpira i blitve na kraju sezone. Osobno, ne razmišljam o odustajanju jer sam oranje dobio besplatno, a frezanje po razumnoj cijeni, pa ću i dogodine i idućih godina. A znam one koji su za dvostruko manji vrt od mojega platili dvostruko više od mene. Dogodilo se po onoj staroj izreci – skuplja pita nego tepsija.
Dakle, poziv, ajmo malo spustiti loptu na zemlju, ili još bolje – malo priklopiti razjapljenu lisnicu. Prestati s ovim nabijanjem cijena po principu – tko prvi odustane … magarac!