Je li istina da ljudi čitaju samo naslove novinskih članaka? Brojni će to potvrditi. Vjerojatno je obilje ponuđenog uzrok čitateljskoj inertnosti, stoga pojedini mediji, poglavito oni s istoka, primjenjuju metodu bombastičnosti u pisanju. Privući pozornost i zagolicati znatiželju kako bi se otvorio ponuđeni sadržaj te zadržala pažnja na što pikantnijem zapisu.
Budući da smo svi postali konzumenti instant proizvoda, krivnja za pomanjkanje koncentracije je kolektivna.
Povod ovom promišljanju su nedavno objavljeni naslovi o nevremenu u tomislavgradskoj općini te oštećenju na obnovljenoj prometnici prema Rošku Polju.
A što je zapravo bilo? Nevrijeme u obliku grada, tipično za svibanj, zahvatilo je predio Vranbabe i to najviše staru neobnovljenu dionicu. Doduše, i na novom kolniku je bila zamjetna količina leda i nanesenog pijeska, ali ništa alarmantno.
A što su ljudi vidjeli? Ono što su htjeli vidjeti. Neki su optužili vlast, neki izvođače radova, neki su prigovarali, ni sami ne znaju kome.
Tako je i naša Anđa poslije telefonskoga razgovora sa svojima iz Zagreba, otišla u selo provjeriti informaciju.
– Vidilo se veliko crnilo s Kule, ali nije dugo trajalo, čim sam stavila križ u prozor, rastupilo se – pričala je sinu – valja mi otić do prije, njezina mlada nevista svašta zna, zovnut ću vas večeras i kazat šta sam čula.
– Sidi s mirom! – opomenu je Manje šaljivo – ako te grom smiri, niko te ne će žalit jer si odala bez potribe?
– Potriba je – pravdala se Anđa – dan poduljio, a padanje utužilo koda je gluva jesen. Uvatilo me neko mrtvilo, samo bi me dobar trač oraspoložio, a znam di ću ga čut. Možda nam i pitu skuvam kad se vratim, mene priča podigne i razgali.
– Ako je likarija, a ti ajde? – Manje će ravnodušno otvarajući karlovačku – ja ću drimat uz televizor i čekat novosti. Ne virujem im vrlo, ali volim čut šta govore. Odvadim dvi ise, obično istina bude tu negdi. I ne zamirim novinarima ako malo primaknu, taka im rađa, prilike donesu da laž zatriba poslu. Mora se nekako ugodit svitu. Svak ima pravo na svoju besidu, a svakom svačija sliči.
Dok je Anđa s kišobranom išla prema odredištu, usput poviri na prozor kumine kuće i pokuca izvana:
– Samo da vidim jeste li živi?– zalijepi lice na staklo ostavljajući vidljiv vlažni krug .
– Jesmo – oglasi se Mara pomalo začuđena kuminom spljoštenom facom u prizoru – kud si ti krenula po kiši?
– Utužilo mi u kući – vikala je – odo do prije čut šta ima nova. Moji iz Zagreba pitaju o nevrimenu, spominju veliku šćetu, a ja im ne znam kazat.
Kuma Mara samo odmahnu rukom poznajući Anđine sklonosti.
– Svrati se kad budeš odotud! – pripomenu Jure prikrivajući znatiželju – nije meni mrsko kad kuma štogod donese iz sela.
– Meni kakokad? – izjasni se Mara po tom pitanju – nekad mi klonu i ruke i noge kad čujem kakvu ružnu priču. Nekad se i razveselim, donese kuma i lipe novosti.
– Po mojoj računici nije nevrime moglo nanit veliku šćetu, nije dugo padalo? A Vranbaba je poznata po nevrimenu, tako je dobila ime, tu je zaglavila baba s Vranića tirajuć ovce na ispašu – Jure se prisjeti poznate legende o tom lokalitetu.
– Ja mislim da je mitilo selo. Oni dobro mole Boga i redovito škrope, ne će grad tamo. Znaš da im je vatra neke godine došla do kuća, a onda okrenula kiša i utrnula je. Imaju oni svoju Gospu na Malenici, a cili je naš kraj u Božjoj milosti kad vidimo čega ima po svitu – Mara svoju izjavu o aktualnim vremenskim nepogodama nasloni na osobno uvjerenje.
– Uvik se govorilo kako majske kiše zlata vride – Jure zaroni u priču – samo ko će narodu ugodit, svemu zanoveta. Ajme ako pada, ajme ako ne pada. Čara je molit Boga da nas sačuva od grada i groma, a tribalo bi u litanije metnut i poplave, ili se računaju pod „ svakim zlom“? Opet, kad bi se svako zlo imentovalo, di bi to smirilo?
– Ne triba ni spominjat svako naponase – začini Mara po običaju – ima u ovim kišama i blagoslova, pogledaj polje, sve napriduje i cvita, milina pogledat.
Iva Bagarić/Tomislavcity
