Malo ću se i ja ogrebati o nogomet u pokušaju razumijevanja samoga sebe i ljudi oko sebe.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
O nogometu se ovih dana piše nadugo i naširoko iz svih mogućih i nemogućih kutova. Središte i sjecište svega je hrvatska nacionalna momčad. Ispadanjem Hrvatske zanimanje za nogomet se barem prepolovilo. Naime, kada igra Hrvatska na stadione hrli i staro i mlado, u fan-zone hrli i staro i mlado, i muško i žensko. Hrle oni koji nogomet ne prate nikako i ova igra kao igra ih uopće ne zanima. I sam sam bio u prilici prije jedne od utakmica davati instrukcije o nogometnim pravilima i propozicijama ovoga turnira. A kada sam kćer upitao što će joj to, odgovori da se ne provali. Gledat će utakmicu, a o nogometu zna samo da ga i Modrić igra. A nakon izgubljene utakmice uslijedilo je izviješće o napuštanju Bundeka u skoro korotnoj tišini. Dva su tu razočaranja. Jedno je želja da moji pobijede u bilo čemu, a drugo radost zbog pobjede i zabava do neba na kojoj su razdragani i oni koji su inače teški i mrgodni. Zato su momci iz reprezentacije još krivlji kada izgube. Znaju li oni da su pokvarili tulum cijeloj naciji. Druga kći se javila prije iste utakmice i izvijestila da ide s društvom gledati tu istu utakmicu. A radne kolege i prijatelji su Španjolci. Dogovor je da zajednički nakon utakmice idu u tabor pobjednika, u slučaju neriješenog i tamo i ovamo. Nažalost, išlo se u španjolski tabor. Kulturni su to ljudi, slavili su, ali nisu likovali. Vrlo obazrivo su se obraćali svojoj poraženoj, hrvatskoj kolegici. Nisam siguran da bi bilo tako da je Hrvatska pobijedila. Ma samo se šalim, južnjački smo temperamentni i osjećajni.
Iz jeden igre smo ispali, a nogomet ostavili pravim ljubiteljima nogometa. I ljubitelji nogometa i ljubitelji nacionalnog uspjeha brzo će naći novu zabavu, jer čovjek i jeste biće zabave. Homo sapiens se može definirati i kao homo faber, odnosno biće koje radi i stvara. A meni se čini da je ovo biće ponajprije homo ludens, biće koje se igra, zabavlja i opušta. Toj našoj potrebi da se igramo možemo zahvaliti što smo ono što jesmo. U igru unosimo i iz igre nastaje puno dobroga i kreativnoga.
I umjetnost i znanost nisu iz homo fabera, već iz homo ludensa. Mislim da se Picasso baš onako djetinje razigrao kada je stvorio čuvenu skulpturu „Glavu bika“. Čista je igra iz hrpe željeza odbačenog bicikla uzeti sjedalo i volan i jednostavno ih zavariti jedno za drugo, koja metamorfoza. Tako nešto rade sva djeca svijeta. Piccasso je postao slavan jer je to učinio kao odrasla osoba. I stvarno je, kako mladi kažu, to meni najbolja skulptura ikad…
Picasso, nogomet, olimpijske igre, seoske igre, općinska liga, Dani sv. Nikole Tavelića, sve igrajmo, uživajmo i zabavljajmo se.
Sve ovo će nas onako ljudski oplemeniti i božanski prosvijetliti.
A homo faber, on dolazi nakon lunsa i zbog ludensa kreativniji, bolji i plemenitiji. Igra je u interesu i onih rijetkih kojima u životu ima vrlo malo igre. Veća produktivnost, veća zarada igrom razgaljenih radnika. A i skupljanje novca je neka igra, prikupljanje sličica, kao onih nogometaša.
Cijeli život je igra, a svijet igralište. U igri je puno sreće i poneki faul.