Nikad mi baka i djed nije zvučalo tako dobro ko baba i did. Pa kad kažeš baba i did znaš da ti ljudi znaju i mogu sve. Pa bi se današnji dan tribo zvat Svjetski dan baba i didova. Danas ćete vidit priloge u vijestima iz staračkih domova, udruga umirovljenika i sličnoga, sve pod geslom „Ne odbaci me u starosti mojoj“. Ne odbaci me u starosti mojoj. Ne odbaci me u starosti mojoj. Zar nam neko mora reć: Ne odbaci me? I zašto ostajemo ravnodušni na to?
Danas se prisjećam, i još štogod nadodajem, o svojim babama i didovima. Dječji mozak uvik zapamti više od onoga što je bilo. A možda je i bilo, samo odraslijim očima ne vidimo ko dica.
Orasa i suvi’ smokava bilo je kod dida uvik, svakog dana i nakon svake zadaće. Oras izgleda ko mozak, pa je rečeno da je za mozak i dobar. Ne znamo šta bi bilo da se nismo orasima opamećivali. I did je uz orase i smokve svašta pričo, recitiro, zbrajo i oduzimo. Dica u šestom razredu nedavno su čitala tekst Moj djed, i taj je baš sličio na moga, i na dosta ostalih. I sva su dica znala šta im did znači, i sva su dica bila tužna kad su rekla da njiova dida više nema. A kad su čuli Thompsonovu Moj dida i ja, nasto je tajac u razredu. Dica su svjesna dida i babe, dokle god ih mi odrasli od njih ne uzmemo. Did se i danas ustaje u 5 ujutro, razgibava kolina, pa kosi do 3 popodne. Dida su pčele toliko puta ubole da ja na otrov imun, ali i na sve ostalo. Dida bole leđa, ali to zapravo nije istina.
Drugog se dida ne sićam puno, imam jednu scenu njega u glavi, možda sam i to izmislila. Drži kevu i nosi kapu. Imo je lip pogled, to sam zapamtila. Mislim da bi se dobro slagali. Ima jedna šerpica koju je on kupio, mliko mi je najdraže grijat u njoj.
Baba, baba je druga mater. Baba je smirivala potrese. Baba nije tila da je vidim bez zubne proteze da me ne bi poplašila. Nije se sitila da sam drugu babu bez zubne proteze samo i znala. Baba je bila dama, i volim kad mi kažu da na nju ličim. Malo mi je čudno da se iz vrtića sićam samo babe – kad je dolazila po mene. Čula sam se s njom jednom nakon što je umrla. Nazvala me, pitala jesam li legla. Reko Baba, dobro sam ja, kako je tebi? I tad sam se probudila. Ali virujem da joj je dobro.
Druga me baba naučila komušat gra’. I pivala pjesmice, neke koje možda nije ni smila, ali Bože prosti, bilo nam smišno. Samo s njom pijem crnu kavu.
Baba zna dobro okolišat, pa ufino podbost. Evo nešto kontam – imam štogod od nje. Ali nemam njezino ime, i to joj je vazda krivo. Ali eto, ono više nije moderno. Istini za volju, baba, i bolje. Ima neka pjesmica, ostat će valjda u usmenoj predaji, što je njezin prijatelj iz djetinjstva napiso svome janjetu. Napisala bi je ovde, al baba nije tila recitirat, kaže drugom će prilikom.
Jer vrimena ima. Svaki dan neka nova bolka, i stra’ kako će se, ali čini se da baba ipak ne misli još nigdi. Ispričali bi vam babe i didovi sve bolje, ali srića je da su mi dobro recitirali, pivali i čitali, pa sada mogu sama pametovat.
Imam prijateljicu, radi u staračkom, mogu vam reć, nije joj dosadno. O tom se poslu triba pisat, ali danas ću ostat na mudrolijama naših starih. Podsjete te, nekad ko dica, a nekad ko mudri ljudi, na ono šta je važno. Bilo da su toga svjesni ili nesvjesni. Tribaju oni nama više nego mi njima. Na kraju krajeva, da baba ne izmoli krunicu svaki dan, ko zna di bi iko od nas bio. Babe znaju, nek ide sve po redu… A didu nek je sritan sutrašnji 76.
Helena Lučić/Tomislavcity