Što misliti o onima koji danas revno brane postignuća jugoslavenskih komunista, a o Jugoslaviji govore kao o uspjelijoj državi i modernijem društvu od njezinih država nasljednica? Ništa. Nad njima se možete jedino sažaliti. I eventualno, zbog fenomenoloških razloga, zapitati se kako im uspijeva potisnuti iz svijesti, recimo, svima znanu činjenicu da su u temeljima te države teror i zločin. Da je ta tek stasala država nakon završetka Drugoga svjetskog rata bez suđenja likvidirala između 140 i 180 tisuća ratnih zarobljenika i civila. Da je ta masovna ubojstva Komunistička partija Jugoslavije pomno planirala, a onda tragove svoga jezivog zločina desetljećima prikrivala. Da je tek stasala država 90 posto državnog vlasništva stvorila konfiskacijom, dakle nesmiljenom pljačkom imovine svojih vojnih i političkih neprijatelja. Da je ta država likvidacije političkih protivnika organizirala sve do svoga raspada, a na robiju slala sve one koji bi se usudili kritizirati njezin totalitarni režim, Partiju i njezino božanstvo Tita. Na te i druge grozomorne istine apologete Jugoslavije i titoizma možda će podsjetiti najnoviji dokumentarni serijal “Partija”, čijih će pet epizoda Hrvatska televizija početi emitirati od 3. listopada, a u kojima je prikazan sav “sjaj” jugoslavenskih komunista.
No osim razmjera zločina i brutalnosti komunističkih likvidatora, u tome serijalu prikazana je i sva tragika hrvatskoga naroda, koji je tragično podijeljen i danas, 80 godina nakon najkrvavije epizode u svojoj povijesti. O dubini tih podjela svjedoči i neshvatljiv odnos svih naših vlada – izabranih u slobodnoj, demokratskoj Hrvatskoj – prema posmrtnim ostacima naših pobijenih sunarodnjaka, koji su razasuti po stotinama masovnih grobnica u Sloveniji i već više od trideset godina čekaju civiliziran pokop. Frapantno, gotovo nestvarno zvuče riječi slovenskoga kriminalista Pavela Jamnika, bivšeg voditelja istrage poslijeratnih zločina na području Slovenije, koji kaže kako su u više navrata pozivali hrvatske vlasti da preuzmu tisuće kostura izvađenih iz tenkovskih rovova i jama, ali odaziva nije bilo. Kako razumjeti i opravdati takav odnos? Kažu neki da prošlost treba ostaviti i posvetiti se sadašnjosti i budućnosti. Da Hrvatska ima puno većih problema od posmrtnih ostataka vojnika NDH. Da ustaše, domobrani i civili antikomunisti ne zaslužuju da njihovi posmrtni ostaci budu izvađeni i pokopani jer su bili kvislinzi. Da se obilježavanjem njihovih grobova odaje počasti jednoj propaloj državi i njezinoj ideologiji. Naravno, riječ je o jeftinim izgovorima. Nijemci, Talijani i ostali nemaju nikakvih dvojbi o tome treba li urediti groblja za svoje sunarodnjake koji su u jednom trenutku bili na pogrešnoj strani povijesti. Uostalom, svaki čovjek ima pravo na grob i dostojanstven pokop.
Neljudski odnos prema Hrvatima smaknutima u slovenskim šumama pokazuje nesnalaženje i nezrelost hrvatskih vlada, koje zbog mahom ideoloških razloga izbjegavaju suočavanje s tegobnom prošlošću. Umjesto da joj pogledaju u oči, one istinu guraju pod tepih. Hrvati su desetljećima slušali o zločinačkom karakteru NDH, vrijeme je da čuju i o zločinačkom karakteru komunističke partije i jugoslavenske države. Istina je jedini put prema pravdi, pa makar i onoj manjkavoj. Zločince zaslužena kazna nikad neće stići, ali stići će ih istina o njihovim zlodjelima. Zato stratišta Hrvata u Sloveniji treba istražiti, a njihove posmrtne ostatke dostojanstveno pokopati. U domovini Hrvatskoj.
Objava Posmrtne ostatke ustaša i domobrana iz Slovenije treba prenijeti u Hrvatsku pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.