Cijene divljaju. Inflacija se nezaustavljivo kotura. Plaće, a posebno mirovine ne prate rast cijena. Država u dogovoru s proizvođačima i trgovcima zamrznula cijene osnovnih životnih potrepština. Unedogled bi se moglo nizati sve što se tiče stalnih poskupljenja. Svatko zna da je rast cijena energenata razlog za rat cijena svega. Početak jeste, ali onda je inflacija samoodrživa životinjica koja živi po svojoj vlastitoj logici. Upada se u začarani krug stizanja, dizanja i nizanja cijena. Svi sudjelujemo u želji da moj rad i trud ne izgube na vrijednosti. Sasvim je pošteno željeti zadržati isti nivo standarda uz porast cijena. Ali cijeli zamah svemu lošemu na ovom svijetu, pa i inflaciji daje poriv i pohlepa da iskoristim prilike i lavovski zaradim.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Današnji šezdesetogodišnjaci i stariji, sjećaju se inflacije u Jugoslaviji u drugoj polovici osamdesetih godina i do propasti države. Godine 1987., 1988., 1989. I poneku godinu ranije tadašnji dinar je gubio vrijednost na dnevnoj bazi. Da biste zadržali vrijednost novcu, odmah po primitku plaće ste dinarima kupovali legendarne njemačke orlove. Odmah sutra mijenjate marke u dinare u iznosu dnevne potrebe. I tako iz dana u dan, sve do Markovićeva dinara i nagloga zaustavljanja inflacije. I s inflacijom se živi, uostalom općepoznato je da se živjeti mora dok god je čovjek živ. Netko u toj svakidašnjoj igri ponešto izgubi, a ponetko dobije. Tada je najbolje bilo podići kredit u dinarima, odmah ga promijeniti u marke i dalje što si već naumio. Prva rate su bile opterećujuće, a kasnije mjesečna rata padne na vrijednost dviju vrećica germe. Da ovo shvatite niste trebali biti ajnštajni. Zato su svi navalili na kredite i naravno svi ih nisu mogli dobiti bez potezanja najozbiljnijih, ozbiljnih veza i postotka od podignutog iznosa. Ovih stvari i vremena se sa sjetom prisjećaju oni kojima je život s inflacijom bio lagodan.
Nadat se, iako ništa nije sigurno u ovome ludome svijetu, da inflacija neće doći na te grane, jer onda većina nastrada.
Ova inflacija već ima blage obrise one davne u nečemu što se zvalo „disparitet cijena“. Davne 1987. U jednoj samoposluzi na kasu sam donio miješanu marmeladu. Gospođa na kasi mi onako po našku, samo prividno grubo reče –vrati to! – marmelada dobila novu cijenu, a med je već odavno po staroj, pa se za teglu marmelade mogu kupiti skoro dvije tegle meda.
Prošli tjedan je stigla nova cijena blitve i izazvala neviđeno negodovanje. Navodno je kilogram dosegao cijenu od 8 maraka, odnosno 7 i devedeset devet devet. Presjede mi prisnac – rekao bi netko. Krivac je naravno, gramzivi trgovac, ili ipak ne? Kako to inače biva s nerealnim cijena svi u lancu imaju za to zasluge, netko manje, netko više. Cijena blitve na veletržnici odakle pretpostavljam da je došla nama je bila 5 maraka.
Cijenom blitve su svi jednako nezadovoljni. Razlika je što su jedni odustali zbog bezobrazluka uz napomenu da im nije bilo žao para i onih koji su uz svo negodovanje blitvu ipak kupili.
U biti, ništa nije skupo što se može novcem kupiti. Zeljanica je ukusnija kad je blitva skupa.