Legenda kaže da se na toj tvrdoj biokovskoj zemlji popločanom surim sivcem, nazubljenim kukama i rijetkim u kamenju uvrćenim vrtačama, prije četrdesetak godina živjelo od plaće. Da su hodali uspravni dostojanstveni ljudi, čistog obraza i čestita srca. Velike obitelji s brojnom djecom, gdje su djeca odgajala djecu. I onda odjednom muk planine…
To kaže legenda…, a ljudi kao ljudi, nitko im to zabraniti ne može, svako priča svoju priču… Ova naša pola stoljeća kasnije ispričana nije povijesno-bibliografski podatak isprepleten fantastičnim izmišljenim događajima, obogaćena maštom potpisnika ovih redaka, mada ima sve obrise nesvakidašnje priče. Zato idemo redom.
Desetljećima kasnije mlada obitelj Mucić iz Zagvozda vratila se iskonu. Odnosno nikada se od njega nisu ni odmakli. Jer što god se počelo novo događati, njima je dosta osluhnuti glasove predaka koji u njima žive i kod kojih se srce nikada nije dalo odijeliti od razuma ni razum od srca.
– Ee, kad to dvoje uskladite, rezultati dođu sami po sebi – tvrde Jozo i Petra Mucić, mladi supružnici i roditelji petero djece, od kojih najstarije ima osam godina, a najmlađa tek godinu dana. Rijedak i u današnje vrijeme definitivno hrabar primjer ovih dvoje mladih ljudi da baš u Zagvozdu, u toj zavjetrini biokovskog masiva, zasnuju svoju obitelj.
Prvi je plan bio auto, a onda…
– I sam dolazim iz mnogobrojne obitelji. Uz roditelje i petero braće i sestara, odlučio sam se oženiti. Ubrzo su na svijet došla i djeca, pa je obiteljska kuća postala malo tijesna. Čak šest godina živjeli smo zajedno s mojim roditeljima. U međuvremenu se zapošljavam i svaku zarađenu kunu ostavljam sa strane.
Prvo nam je u planu bilo kupiti neko bijesno auto. Mladost ludost, znate već kako to ide. Šta se moglo očekivati od mladog neiživljenog čovjeka punog adrenalina željnog provoda. Već je bilo sve odlučeno. Dogovorio sam sa čovjekom, sutra donosim novce. Te večeri prije ostvarenja mog velikog sna, prijatelj donosi vijest da susjed prodaje nekih tisuću četvornih metara zemljišta nedaleko od kuće mojih roditelja. U dogovoru sa suprugom doslovno pet do dvanaest odlučimo zaboraviti na auto i zarađene novce utrošiti u tu našu prvu nekretninu. Danas imamo novu kuću, petero djece i dva automobila – s pravom je ponosan danas dvadesetosmogodišnji Jozo Mucić postignutim rezultatima.
Mada sve nije išlo glatko, pogotovo što je za sve to trebalo podići kredite, pogotovo što ovaj poduzetni Zagvožđanin, jedini u obitelji donosi novce u kuću. Radio je, kaže od zvijezde do zvijezde. Uglavnom teške građevinske poslove i u najvažnijim trenucima za obitelj teško se ozlijedio u padu sa zida.
Tijekom osmomjesečne pauza koliko je trajao njegov oporavak sve je palo na njegovu tri godine mlađu suprugu Petru. Tada sa četvero djece bila je i otac i majka. Kuća u radovima, nekakvih većih prihoda nema na vidiku i opet sve se završilo onako kako su planirali. Bar je tako mislio Jozo.
Međutim, tijekom jednog njegova odsustva u Zagrebu, Petra, ova ponosita Imoćanka iz Ivanbegovine zajedno s djecom preselila se u još nedovršenu kuću.
Morali smo useliti
– Bio je to izniman pothvat – domeće njegova životna suputnica i nastavlja; Otišla sam u Imotski i kupila dva madrace na napuhavanje. Stavila ih onako na goli beton jer još nisu bile postavljene pločice i jednostavno tu ostanemo. Ponijela sam sa sobom još jedan maleni rešo, a kasnije smo kupili peć na drva. Morali smo tako. Zaista, nas šest više nije moglo živjet u sobi od petnaest kvadrata. Ovo je bila jedina alternativa. Na početku je bilo vlage. Stvarala se kondenzacija jer još nije bilo krova već terasa, a opet smo sve izdržali. Znalo je biti i hladno, ali se čovjek na sve brzo privikne – kronološki nam je Petra ispričala dio svoje životne priče.
Ona je daleko od onih o kojima čitamo na raznim portalima o životima raznih zvijezda i zvjezdica, influencerica u “riskantnim” izdanjima, koji imaginarno žive u svijetu društvenih mreža i tobože svojim stavovima, ponašanjem i odijevanje utječu na odluke brojnih ljudi. Na njih nisu utjecali.
Oni su svoje nakane bez ičije sugestije i pomoći proveli u djelo. Što uz pomoć vlastitih sredstava, kredita, Županije splitsko-dalmatinske iz njihova programa “Tu je tvoj dom”, Općine Zagvozd i suprugovih prijatelja, već kao mladi bračni par, riješili su svoju životnu situaciju.
– Mnogi nas pitaju zašto ne idemo u grad. Tobože imamo više mogućnosti za sebe i djecu. Spominju nam šoping-centre, Rivu, nekakve kave i druženja. Kao da mi ne znamo što je to. Mi se tobože ne družimo, djeca su nam izolirana, nemaju prijatelja… ne razumijem. Više od svega ovaj naš mir ne može nitko platiti. Što se tiče ostaloga sjednemo u auto i relativno brzo smo tamo gdje trebamo.
Zahvaljujući tunelu Sv. Ilija u Makarskoj smo za sedamnaest minuta, petnaest minuta treba do Imotskog, sat i pol do Dubrovnika i samo nekih četrdesetak minuta do Splita. Ili da pojednostavimo, prije ćemo mi iz Zagvozda doći na splitsku Rivu nego će to učiniti onaj, primjerice, iz Podstrane. Da ne govorimo o onima iz Omiša – izračunao je Jozo u minutu koliko mu treba do kojeg odredišta. Ni Petri ne fali Dioklecijanova baština.
Ma ovo je bagatela…
Dapače, uživa u svakom trenutku provedenom u Zagvozdu sa svojom obitelji. Sve potrebno ima u mjestu. Dvoje djece, najstarija osmogodišnja Antea, polaznica drugog razreda, i godinu dana mlađa Josipa imaju osiguran školski prijevoz do dva kilometra udaljene škole u općinskom središtu. Uglavnom ih ona vozi jer u malu školu ide petogodišnji Mario. Tri godine mlađi Petar i jednogodišnja Lana još su maleni za pedagoško-obrazovne dosege, ali u svakom slučaju, Općina se brine za svu djecu, posebno za obitelji s više članova. Mucići će odlukom Općinskog vijeća kao obitelj s petero djece uskoro dobiti jednokratnu pomoć od sedam tisuća eura.
– Što se tiče mladih obitelji u Zagvozdu i nekakvog druženja, toga ovdje ne fali. Zbog čega vam to govorim. Nekakav je trend povratka odseljenih i dolaska nekih novih obitelji. Znači života kao unatrag trideset i više godina sigurno nema, ali imamo pozitivne obrise da će ovo mjesto postati poželjno za život. Pogotovo što je najveći, možda i najvažniji faktor odabira života na selu upravo cijena životnog prostora. Ona je u Zagvozdu u usporedbi s gradskim kvadratima, bagatela. Podići stambeni kredit i kupiti stan u gradu i staviti omču oko vrata idućih tridesetak godina ili na selu praktički u pola cijene riješiti stambeno pitanje uz koje ide i pristojna okućnica, mislim da je ovo potonje bolji izbor.
Daleko si od gradske vreve i svega ostalog što prati veće sredine. Svjesni smo da grad ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Posebno što se tiče najmlađih. Djeca ovdje dišu punim plućima. Nisu u svoja četiri zida s mobitelima u rukama.
Upravo suprotno, oni u punom smislu žive svoje djetinjstvo. Možda su im najveći neprijatelj zmije i to je to. Nešto više, kao što su nekakvi treninzi, imaju u Zagvozdu. Tu je i vrtić. Ne znam što bi više mogli poželjeti – smatra ova mlada majka iz Zagvozda.
Objava Mlada obitelj Mucić s petero djece gradsku je vrevu zamijenila – seoskom idilom. Presretni su. Možda je ovo priča baš za vas pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.