Gubitak voljene osobe jedan je od najtežih izazova s kojima se suočavamo u životu. Bez obzira na to kako nas život pripremi ili koliko se trudimo razumjeti smrt, suočavanje s tom prazninom često ostavlja dubok trag. U trenucima neizrecive tuge, mnogi pronalaze utjehu u duhovnosti – u vjeri, u činjenici da smrt nije kraj, već početak nečega novog. Duhovnost ne može vratiti izgubljeno, ali može pružiti snažan oslonac i snagu da nastavimo dalje.
Piše: Katarina Braovac
Gubitak voljene osobe jedan je od najdubljih emocionalnih potresa koje možemo doživjeti. Psihološki gledano, gubitak može biti shvaćen kao prekid važnog emocionalnog odnosa, što rezultira osjećajem velike praznine i usamljenosti.
Proces žalovanja može se manifestirati kroz različite faze, a svaka osoba prolazi kroz njega na svoj način. Elizabeth Kübler-Ross opisuje pet faza žalovanja: poricanje, ljutnju, pregovaranje, depresiju i prihvaćanje. Iako se ove faze ne javljaju uvijek u istom redoslijedu ili svim ljudima, one pružaju okvir za razumijevanje emocionalnog putovanja koje slijedi nakon gubitka.
- Poricanje: U prvim trenucima nakon gubitka, mnogi ljudi doživljavaju poricanje stvarnosti. Ovo može biti način zaštite od emocionalne boli, kada se čini da informacija o smrti nije potpuno prihvaćena.
- Ljutnja: Nakon poricanja, može doći do ljutnje. Ova faza može uključivati osjećaje bespomoćnosti, frustracije ili čak optuživanje drugih, uključujući Boga, sudbinu ili sebe. Ljudi se često pitaju “zašto” i traže odgovore koje možda nikada ne će dobiti.
- Pregovaranje: Ova faza često uključuje unutarnje dijaloge o tome kako bi se situacija mogla drugačije odvijati. Možda će se pojaviti misli poput: “Da sam samo učinio/la ovo ili ono, možda bi on/ona još bio/a ovdje.”
- Depresija: Kako stvarnost gubitka postaje jasnija, mnogi ljudi doživljavaju duboku tugu i depresiju. Ova faza može biti vrlo teška, a osjećaj beznađa i nemoći može se javiti kao odgovor na gubitak.
- Prihvaćanje: Na kraju, prihvaćanje ne znači da osoba “zaboravi” voljenu osobu, već da uči živjeti s gubitkom. Ovo može uključivati pronalaženje novih načina kako čuvati uspomenu na preminulu osobu, ali i pronalaženje smisla u novoj stvarnosti.
U pokušaju da istražim jedno od najdubljih i najbolnijih aspekata ljudskog iskustva razgovaram sa jednom izuzetnom ženom. Način na koji se nosi sa svojim gubitkom budi duboko poštovanje. Negdje na pragu svojih srednjih godina izgubila je supruga s kojim je provela tri desetljeća. Gubitak je došao naglo i neočekivano. Umjesto da potone u tugu, pronašla je snagu u molitvi i vjeri. Njeno svjedočanstvo govori o tome kako duhovnost može biti izvor unutarnje stabilnosti, čak i kada nas život suoči s najtežim izazovima.
Čekam je u jednom od kafića, pitanja sam već unaprijed pripremila, ali svejedno znam biti će teško. Teško, jer ono o čemu danas razgovaramo nije jedini izazov pred koji ju je život stavio. Bilo je još puno toga, ali nije tema današnjeg razgovora. Uvijek vedra i pozitivna, grli me i za početak razmjenjujemo nekoliko svakodnevnih rečenica.
Možeš li mi nešto reći o svom životu prije nego se dogodio ovaj gubitak? Kako je izgledala vaša svakodnevica?
“Bila sam jako oslonjena na muža, on mi je bio sve u životu,” započela je iskreno. “Sada, kad gledam unazad, mislim da sam možda bila i previše fokusirana na njega. Što god da se loše dogodilo mislila sam: samo neka si mi ti živ. On je rješavao mnoge moje probleme, smišljao rješenja, jednostavno bio je takva osoba. Živjeli smo lijep život, svaki dan smo bili zajedno, imali zajedničke aktivnosti. Imali smo sve – zdravu djecu, stan, dobre poslove, putovali smo gdje smo htjeli.”
Zanimalo me kako su izgledali ti prvi trenuci nakon naglog gubitka, kada je život iznenada promijenio smjer.
Šok je nastupio naglo, neočekivano. Da, bio je u bolnici, ali ni po čemu se nije dalo naslutiti da je kritično. Kada mi je poslao poruku da nije dobro počela sam moliti. Molila sam sve dok nisam dobila potpuni mir. I kada su me nazvali iz bolnice i javili da ga na žalost nisu mogli spasiti nisam osjećala ni tjeskobu ni strah. Možda će zvučati čudno, ali nisam bila tužna. Svi su oko mene plakali, ispalo je da sam ja njih tješila. Nudili su mi tablete sa smirenje, ali ja sam bila dobro. Mogla sam se nositi sa situacijom.
Kako je to moguće?
Pa jednostavno gledam ovako: zahvaljujem Bogu što mi ga je dao, što mi je poklonio vrijeme s njim. Zahvalna sam na prekrasnih 30 godina života koje smo proveli zajedno.”
Jel bilo ipak nešto u tom iskustvu što ti je ipak bilo teško, kada si primijetila da možda toneš? Unatoč toj zahvalnosti, priznala je da je nakon gubitka neko vrijeme izbjegavala izlaziti iz kuće.
Osjećala sam se dobro kod kuće, uz molitvu i duhovne sadržaje. To je bila moja zona komfora, moje sigurno mjesto. Primijetila sam da to baš i nije dobro jer nisam htjela sretati ljude, pozdravljati ih, odgovarati im na pitanja. Onda je moj sin jednog dana rekao: ‘Mama, idemo u DM.’ Nisam htjela, ali je previše navaljivao: ‘Ajde, moraš.’ Tako sam izašla i nastavila sve više izlaziti, sretati ljude, komunicirati.
Je li njegova smrt promijenila tvoj pogled na život?
Shvatila sam koliko je moja vjera bila slaba, koliko sam bila mlaka. Prijateljica koja mi je bila velika podrška me pozvala da idem s njom na duhovne obnove i tada sam tek počela učiti o svojoj vjeri. Stalno mi pada na pamet onaj stih iz Biblije: “‘Izginu moj narod zbog neznanja.’ Ja sam bila u takvom neznanju,” priznala je. “Godinama sam išla u crkvu, a nisam imala pojma u što vjerujem.”
Bog ti je vjerujem dao snagu da tako reći neokrznuta prođeš kroz ovo bolno iskustvo, ipak postoji ona ljudska komponenta, ipak on fizički nije prisutan. Što ti najviše nedostaje?
Najviše mi fale naše rutine odgovorila je. “Imali smo svoj ritam života, na primjer: znali smo, kad završimo s poslom-idemo na kavu. U prvom periodu nakon njegove smrti, sjedila bih u prostoriji i očekivala da će se pojaviti na vratima. Onda shvatim, ipak neće doći.
Tu mi poteku suze. Na svu sreću imam maramice, pa ih onako bratski podijelimo-ona i ja.
Što bi još izdvojila značajno u svom procesu tugovanja?
Pa, polako sam otpuštala vezanost za njega. Jedno vrijeme na primjer nisam željela baciti njegove stvari, ali onda mi je došla sestra i rekla: ‘Pa nije tvoj muž stvari.’ Vaš odnos ne definiraju njegove stvari. Shvatila sam da moj odnos prema njemu i ljubav koju osjećam nemaju veze s njegovim stvarima. Maknula sam njegove stvari, počeli smo preuređivati polako stan, jednu po jednu prostoriju.”
Kako gledaš na svoju budućnost?
Nemam planove za budućnost. Živim dan po dan i to je tako lijepo nasmiješila se. Biti potpuno prisutan u sadašnjem trenutku, to je ono što me ispunjava. Ovaj trenutak, sada dok ti i ja pijemo kavu, jedino je što za mene postoji. Da li će postojati neki drugi trenutak nakon ovoga, hoću li živa doći kući, to ne znam.
Što misliš o činjenici da ljudi ponekad, u trenucima gubitka optužuju Boga ili se sažalijevaju?
Pamtim riječi jednog našeg fratra u Međugorju: Naš narod često kaže, kada se dogodi nešto loše, da je to Božja volja. Ali to nije istina. To je paradoks – ako je Bog ljubav, kako može željeti da patimo? Bog ne želi našu patnju, ali živimo u svijetu gdje i zlo radi svoj posao, a ljudi često biraju loše. Biraju loše jer imaju slobodnu volju. Ova zemlja često zna biti dolina suza, ali ne zato što Bog to želi.
S ovim spoznajama završavamo naš razgovor i odlazimo svaka u svome smjeru. Ja duboko dirnuta i ohrabrena, a nadam se i ona. Osvještavam koliko često mislimo da smo besprijekorni u svojoj vjeri, ali možda je ipak vrijeme da sebe preispitamo.
Samo onaj koji istinski vjeruje, može pronaći mir u teškim vremenima, jer zna da je Bog s njim, čak i kada ne razumije zašto su mu se neki događaji dogodili. Ova vrsta vjere ne traži odgovor na pitanje “zašto?”, već donosi mir kroz povjerenje u Božji plan. I upravo onda, kad se suočavamo s neizrecivim gubicima, naše duhovno stanje izlazi na površinu, ne kao nešto što glumimo pred sobom i drugima, već kao stvarna snaga koja nas vodi dalje i omogućuje da se, unatoč boli, osjetimo vođeni i voljeni.