„Evo, šaljem vas kao ovce među vukove“, kaže Isus apostolima, a sv. Matej zapisa. Odmah im nagovještava progone i nevolje. Želio ih je ohrabriti da hrabro svjedoče ‘pred upraviteljima, kraljevima i poganima’. Zatim im nastavlja: „A kad vas predadnu, ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam se onoga časa dati što treba da govorite“, dodaje sv. Matej. Svjedočenje uskrsloga Krista je bit života svakoga kršćanina.
Pjevajmo, braćo, svi svetačke radosti,
Djela im slavnih sjaj, k’o što zaslužuju.
Srca žar nuka nas pjesmom da častimo,
Pobjednike najslavnije, moli naša Crkva.
Prvi od tih najslavniji mučenika je sveti Stjepan, Kristov učenik. Samo ime Stjepan znači vijenac, kruna. Označava onoga koji je okrunjen, Krunoslav. A Stjepan je okrunjen svjedočenjem kroz mučenje kamenovanjem. Sveti Stjepan i stotine tisuća kršćana su nam veliki primjer i poticaj kako i kroz najveća iskušenja ili muke ostati vjeran Kristu Gospodinu, sve do vlastite krvi ili mučeništva.
„Izguraše ga izvan grada i kamenovaše“, piše u Djelima apostolskim. Stjepanovo kamenovanje je svjedočanstvo mučeništva za Krista. Ujedno je veliki dokaz zloće ljudskoga nasilja. Ljudsko nasilje je i danas često prisutno širom svijeta. Stjepan je bio đakon i brinuo se za siromašne. Dijelio je kruh gladnima. Piše u Djelima apostolskim: „Izabraše Stjepana, čovjeka puna vjere i Duha Svetoga“ i nastavlja se: „Stjepan, pun milosti i snage, činio je velike čudesne znakove u narodu“. Tumači je Sveto pismo. Ortodoksni židovi to nisu mogli podnijeti: „Ali ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio“, piše u Djelima. Zato ga krivo optužiše, istjeraše izvan grada i kamenovaše. A Stjepan je bio dostojni učenik Krista učitelja. Nije proklinjao, nego je molio: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ i „Gospodine Isuse, primi moj duh!“, kažu Djela. Tu je veličina mučenika. Umire iz vjere, a ne iz mržnje. Postaje svjedok žive vjere u Uskrsloga i moli za svoje mučitelje. Mogao je to učiniti, jer je bio svet „Stjepan, pun milosti i snage“ Duha Svetoga. Takvo svjedočenje traje već preko 20 stoljeća u našoj svetoj Crkvi.
Povijest Crkve je povijest mučeništva. Kroz 20 stoljeća umirali su kršćani mučenički, a i danas umiru u ratnim sukobima i po Aziji (Sirija, Irak, Palestin, Egipat, Pakistan) ili po Africi (Nigerija, Sudan itd.), da posvjedoče svoje krštenje i živu vjeru u Krista Isusa. Posebice su teška bila progonstva rimskih careva u prva tri stoljeća kršćanstva. Krv kršćanskih mučenika je tekla potocima, a oni su pjevajući umirali. Iz njihova mučeništva i krvi nicali su novi i puno brojniji kršćani. Takvih je bilo 10 službenih progonstava. Završavaju ta progonstva s carem Dioklecijanom 305. godine.
Tko je ostao vjeran svom krštenju, taj je odmah pogubljen pred carskim kipom ili je dospio u arene pred životinje ili u borbu s gladijatorima. U kršćanima se ponavlja Isusov život i ispunjavaju se riječi evanđelja: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas!“ i „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“, reče Isus svojim učenicima, a sv. Ivan zapisa. I to se obistinjuje već preko 20 stoljeća u našoj Crkvi. Ako se sjetimo našeg hrvatskog naroda i naše prošlosti uvidjeti ćemo kako nas je mučeništvo trajno pratilo.
„Teška je ovo krajina i krvava haljina“, zapisa Mehmed aga Pruščanin, zapovjednik vojne postrojbe u Županjcu oko 1728. god. u Duvanjskom asrulahu. Hrvatski puk je ovdje živio s krvavom haljinom i to stoljećima, ne samo u Osmanlijskom osvajanju od 1463. god. nego i u kasnijim režimima, kraljevine ili komunizma.
Ne treba ni spominjati one stotine i tisuće koji su bili mučenici u bezbožnom komunizmu. Stotine je onih za čije se grobove ne zna. Među tolikim stradalima ima i pravih mučenika. Pogubljeni su jer su vjerovali i bili članovi Katoličke Crkve.
Naše svjedočenje je svaki dan i svaki trenutak: bilo u obitelji ili na radnom mjestu ili u nekom drugom društvu. I svugdje se treba oduprijeti grijehu. To nije lako.
„Još se, naime, u borbi protiv grijeha niste oduprli do krvi“ piše sv. Pavao kršćanima. Oduprijeti se grijehu do smrti, znači nadići samoga sebe. Kako uspjeti nadići sebe i svoje grješne navike? S Božjom pomoću je moguće. Tko dopusti da Duh Božji djeluje u njemu, taj će uspjeti reći „Ne“ nasilju i reći ‘Ne’ zlu. Taj će moći svjedočiti evanđeosku poruku: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“ Tad će se otvoriti nebo, kao što se otvorilo Prvomučeniku Stjepanu. Tad ćemo postati pravi svjedoci Krista Uskrsloga.
Opraštanje je dar vjere u Uskrsloga. John Foster Dulles američki ministar vanjskih poslova 1959. prigodom potpisa mira s Japanom izgovara evanđeosku misao: „Krist nas je učio da nema ništa neoprostivo”. To je poruka prvoga mučenika sv. Stjepan. Stjepanov život i mučeništvo nam govori da je život učenika život učitelja. Krist postaje čovjek vjere u svakom vjerniku i mučeniku.
Fra Ante Pranjić P.